• Search form

08.10.2019 | 23:36

Odmetnuto zaboravu

Odmetnuto zaboravu

Fotograf Aleksandar Milosavljević iz Beograda prvi put predstavlja na izložbi “Odmetnuto zaboravu” u Kulturno-informativnom centru u Zagrebu ciklus samoslika koji je nastajao punih 40 godina, ali ne u smislu današnjih selfija i kao slučajna aktivnost, već kao kao konceptualna radnja koja je postala opus za sebe.

Prema navodima Milosavljevića, to su njegove “krpice sećanja”, koje ga poništavaju kao fotografa.

Kultura i forma samoslika, kako podseća Emil Matešić u predgovoru kataloga izložbe, dugo je prisutna u likovnoj umetnosti, a njena geneza je kroz slikarstvo ili fotografiju stara gotovo koliko i sam medij. U poslednjoj deceniji zanimanje za izradu fotografija koje sadrže isključivo jedan jedini motiv – “mene”, i prateću dekoraciju, postala je više medicinsko-dijagnostička, nego fotografska pojava. U radovima Milosavljevića samoslikanje je prisutno od početka bavljenja fotografijom krajem 70-ih godina 20. veka, čime je stvorio zanimljiv opus koji verovatno spada u retke autorske cikluse koji se protežu gotovo duže od 40 godina.

Aleksandar Milosavljević, CENTAR SVETA iz moje sobice u velik svet

Aleksandar Milosavljević, KOMIČNA "1984"

Milosavljevićeve samoslike ne samo da su portret jednog vremena, odrastanja, jedne urbane dekadencije, nego su i svedočanstvo jednog načina života i svetonazora, koji je jednostavno nestao kao što su nestale i političke i državne strukture koje su ga omogućile. “Ja” je stalno prisutan u radovima, a takvo samodokumentovanje je i posveta fotografskoj umetnosti koja time dobija lice do sada najčešće nevidljivo i neprimetno, naveo je Matešić povodom izložbe koja je otvorena od 2. do 20. oktobra u Galeriji na spratu KIC-a. Autor je time, kako je dodao, smešten u precizan prostor i vreme, dajući fotografiji novu intimnu dimenziju koju samo on može prepoznati. Njegovi su radovi posebna vizuelna autobiografija koja tek nakon 40-ak godina otkriva svoju pravu svrhu, u kojoj se motivi na fotografiji odmeću iz crne kutije zaborava i nežnim udarom uspomena pogađaju samoga autora. Ljudi, nameštaj, predmeti i pejzaži dobijaju tako nova čitanja u kojima, kroz prisutnost autora u kadru, fotografija gubi formu medija postajući golo sećanje.

Aleksandar Milosavljević, KAČINSKI jedino okruženi saborcima nismo sami

Aleksandar Milosavljević, 6:2 LICA TRAŽE PISCA

Aleksandar Milosavljević, NI RIBA NI BOMBA, SAMO MI posle rata

“Samoslika za samoga autora postaje materijalizovano sećanje odmetnuto zaboravu koje se, koristeći umetnički sistem izlaganja kao alibi, prišunjalo autoru s leđa. Želja za prisustvom na fotografiji, a ujedno i neizbežna greška koju je tadašnja tehnika često nudila u obliku decentralizovanog autora u kadru koji nikako da savršeno pogodi svoje mesto, govori o posebnoj ceni koju plaća odmetnuti fotograf kroz prst sudbine (ili okidača) kako bi i sebe samoga upisao u vreme. Ta je cena snažan priziv uspomena, često intenzivnih, upravo radi te moćne identifikacijske stavke (ja u kadru) s pomalo proročanskom i upozoravajućom notom – ‘sve prolazi pa i ti, mili moj autore’”, naveo je Matešić, dodajući da su samoslike, selfiji, iz tih razloga svedočanstvo autora u prostoru i vremenu upravo radi te sadržajnosti koja obavezno uključuje i nas kao manje ili više, fizički ili psihički, decentralizovane likove. Samoslike time moćno govore o vremenu i zaboravu kao sukobljenim konstantama: što je više jednoga - to je manje drugoga.

Aleksandar Milosavljević, CEREMONIJA LJUDSKOG POZNANSTVA Ister teatar

Aleksandar Milosavljević, LJUBAV NA KVADRAT

“Što više vremena prođe, što se ja kao autor više menjam, to je, pri ponovnom susretu s vlastitim licem, manje zaborava jer ponovnim suočavanjem mogu jasnije i intenzivnije očitati svoje tadašnje stanje. Ova forma, naizgled bezopasno samoslikanje, mogla bi radi svoje intenzivnosti u prizivanju zaborava postati opasna rabota sa kojom treba rukovati oprezno... Da nam jednom ne bi došla s leđa. Snažno”, naveo je Matešić.

Postavka u KIC Zagreb, foto: Aleksandar Milosavljević

Rođen 1958. godine u Novom Sadu, Milosavljević je diplomirao istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a profesionalno se bavi fotografijom od 1979. godine, kada ulazi u preduzetničke vode na području reklamne fotografije, te paralelno fotografiše i biva aktivan učesnik beogradskog novog talasa u urbanoj kulturi. Radi u raznim formama, od krajnje poetske do namenske fotografije. Tokom karijere sarađivao je s mnogim scenskim umetnicima, a krajem '80-ih s Kačinski trupom, čiji je osnivač Željko Zorica iz Zagreba, ostvario je zanimljiv opus autorske dokumentaristike jedne društveno-političke epohe na izdisaju. Poslednjih decenija intenzivno sarađuje sa Ister teatrom.

Član je Udruženja likovnih umetnika Srbije i jedan je od osnivača Fondacije za zaštitu ptica grabljivica, društveno angažovanog udruženja građana koje je spasilo od izumiranja staništa beloglavog supa u Srbiji, čije promotivne materijale osmišljava poslednjih 20-ak godina.

(SEEcult.org)

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav