• Search form

27.04.2024 | 02:35

Pokret kao vibriranje kosmičke prašine

Pokret kao vibriranje kosmičke prašine

Miloš Sofrenović je umetnik performansa, scenograf, koreograf, član eminentnih festivalskih žirija i pedagog. Diplomirao je koreografiju na Trinity Laban Conservatoire of Music & Dance u Londonu. Kao izvođač, koreograf i scenski reditelj, dobitnik je nekoliko međunarodnih stipendija i nastupao je za razne koreografe, među kojima su: Michael Lazic (Belgija), Ana Sanchez Colberg (London), Kitt Johnson (Danska), Liz King (Beč/Austrija), Danny Tan (Singapur), Mikhail Honessau (Berlin), Filippo Armati (Lokarno), Sonja Vukićević (Beograd). Svoje radove predstavio je na festivalima u Njujorku, Singapuru, Londonu, Edinburgu, Atini, Istanbulu, Jerevanu, Stokholmu, Islandu, Beču, Gracu, Zagrebu, Rijeci, Skoplju, Bitolju, Beogradu i Novom Sadu. Miloš Sofrenović je stipendista na Akademie Schloss Solitude u saradnji sa Literaturhaus Stuttgart.

Povod za razgovor sa umetnikom i pedagogom Milošem Sofrenovićem jeste njegova saradnja sa iranskim fotografom i vizuelnim umetnikom Babakom Haghijem.

Dugo sam razmišljala kako sa tobom da započnem razgovor na ovaj poseban dan. Nisam mogla da se otmem utisku pokreta koji si ti svesno ili nesvesno otplesao izvevši plesnu špagu i tako povezavši Francusku i Japan, Silvi i Mišimu, povezujući jedan sasvim nov i ujedno drevni pokret manege usred Teherana vrativši se na jedan od izvora umetničke, mističke i naučne civilizacije. Tvoje dugogodišnje beskompromisno i autentično stvaralaštvo na polju baleta, koreografije, na polju teksta, polje tvog hommo ludensa čini već odavno novim i potpuno otvorenim za različite sfere umetničkog izražaja koje involviraš u pokret i pružaš pred nas, recipijente, bez ustezanja i bez predumišljaja. Da li bi mi rekao šta ti je pružila Persija na spoznajnom i umetničkom planu?

Miloš Sofrenović: Pre svega mi je iznova zadovoljstvo draga Vesna da sa tobom vodim dijalog. To direktno korespondira sa aktuelnim zeitgeist-om, života u eri visokotehnološke komunikacije, a zapravio nikada manje, po mom mišljenju, prave istinske komunikacije među individuama. Uvek se setim tako profetske rečenice nemačkog kompozitora Karlheinza Stockhausena koji je rekao: “Tačno je da u našem vremenu oči dominiraju nad ušima”.

Moja još dečačka fascinacija Persijom, dok su mi se tada još kroz sklikovnice, pa kasnije i knjige od strane odraslih više nudile razne priče o staroj Grčkoj, uvek mi je jedna stvar parala uši (a ne oči). Kako je moguće da jedna kultura sve druge koje ne govore njen jezik naziva Varvarima i da sa takvim poimanjem sebe i drugih bude u potpunom miru. Naravno jako važan detalj, mišljenje vladara nije ujedno i mišljenje svakog od njegovih podanika. Srećom. Tako da godinama sam počeo da istražujem te “varvare” i otkrio zakonitost po kojoj istoriju ne pišu samo pobednici, već i pojedini (ne svi) vladari koji imaju iznimnu potrebu za (samo)održanjem idolopoklonstva po cenu uništenja čitave jedne druge kulture. Vekovima kasnije je napisana za mene jako značajna knjiga “Iščekujući Varvare” južnoafričkog pisca Dž. M. Kucija.

Priča o imaginarnom gradu okruženom bedemima, gde vlast drži svoje podanike u stanju konstantne pripravnosti od mogućeg napada Varvara sa drugih strana zidina toga grada. A zapravo Varvari su imaginarni konstrukt vladajućeg sloja kojim se podanici drže u stanju konstantnog straha od nepoznatog, kao i u stalnom preispitivanju da li dovoljno demonstriraju patriotizam u zaštiti svog grada. Tako je i Aleksandar Makedonski ušetao na slonovima vrlo teatralno na teritoriju Persije i uz molbu lokalaca, koji nisu zapravo pružali otpor, izignorisao njihovu molbu da sačuva persijske tekovine i integriše ih u svoju kulturu. Kako to često biva, lepa reč paradoksalno izaziva drakonsku reakciju i Persepolis je bio spaljen do temelja. Ironija istorijske “poetske pravde” sastojala se u tome da je pepeo od požara mnoge arhitektonske tragove prekrio i samim tim sačuvao od zuba vremena, što je dovelo do velikog iznenađenja za francuskog arheologa 30-ih godina dvadesetog veka na teritoriji Persepolisa. Arheološki dokazi pokazuju da najraniji ostaci Persepolisa datiraju iz 515. BC. André Godard, francuski arheolog koji je iskopavao Persepolis početkom 1930-ih, verovao je da je Sajrus Veliki odabrao mesto Persepolisa, ali da je Darije I. izgradio terasu i palate. I onda na sve to moje istraživanje, proučavajući roman Marsela Prusta “U potrazi za izgubljenim vremenom”, koji je kao jedan od najznačajnih romana naše civilizacije i sačuvan u celosti, jer njegov brat nije ispoštovao posmrtnu želju brata da spali čitav roman.

“Oblici ljudskog života tako su raznoliki, tako kontradiktorni. Misli, asocijacije, sećanja, idu dalje. Ali možda postoje i drugi svetovi, stvarniji od sveta stvarnosti. Šta je poetičnije od Kserksa, sina Darijeva, kada naredi da se more bičuje jer je progutalo njegove brodove. Svijet je istinit za sve nas, a za svakoga je drugačiji”. Ovo su spoznajni nivoi mog bavljenja Persijom.

Što se tiče umetničkog plana, Persija mi se ponovo pojavila u životu u finalnoj faze psihofizičke izoloacije tokom pandemije korone, kada se meni direktno obratio mejlom iranski vizuelni umentik Babak Haghi koji živi u Teheranu, a snagom svoje vizuelne umetnosti sve više osvaja svet. I evo, u trenutku kada pišem ove moje, misli Babak Haghi i ja smo ostvarili već osam saradnji, gde na njegove vizuelne predloške ja imam slobodu da napišem umetničke refleksije, koje prevazilaze još jedan “sindrom” duha našeg vremena da se stvari stalno kritikuju i/ili vrednjuju na lestivici dva ekstrema “ili je nešto genijalno ili je nešto teško …” Svaki dan sam sve zahvalniji što je Babak ušao u moj život, jer ga smatram sada već i prijateljem, ne samo saradnikom, i što mi je dao vetar u jedra da moji brodovi ne potonu u tom haosu korone, kada su se redom projekti samo otkazivali, već da moj brod krene da plovi ka nekim novim prostranstvima meni nepoznatim, a to je da polako ali sigurno počnem sve više da pišem autorske tekstove. Neverovatna je moć uzajamne podrške njegove i moje. Ja svojim kontaktima pokušavam da mu pomognem da njegova umetnost dobije još poziva za izložbe širom sveta, a ja sam dobio tu veliku čast da napišem osam autorskih tekstova, gde je simbolično osmi tekst dao i naziv njegovoj najnovijoj autorskoj izložbi “SVI BI MI MOGLI BITI PTICA SIMURGH”. Imao sam potrebu, videvši, kako se on na tako hrabar način bavi pitanjem muške senzualnosti i seksualnosti usred aktuelnog političkog sistema vrednosti njegove zemlje, da napišem priču o vezi njegove umetnosti i legende o ptici Feniks. U sekundi sam shvatio da sigurno postoji neka drevna ptica iz njegove kulture, i gle čuda …. Kada čovek zaista poželi da nauči i otkrije nešto novo za svoj pojmovni svet, desila se ova priča.

Ovo je jedan odlomak iz tog mog teksta, kojim mi je velika čast ukazana time da je tekst u celosti preveden i objavljen na njihovom farsi persijskom jeziku: “I u klasičnoj i u modernoj persijskoj literaturi nalazimo ime Simorgha, mitske persijske ptice. Još u 12. veku iranski sufijski pesnik Farid ud-Din Attar piše o svetskim pticama hodočasnicima u potrazi za svojim kraljem, jer ga nemaju. Svaka od tih ptica predstavlja ljudsku grešku koja čoveka sprečava da doživi prosvetljenje. Na kraju ta grupa od tridesetak ptica pronalazi prebivalište Simorgha, jezero u kojem vide vlastite odraze. Simorgh je metafora za Boga u sufijskom misticizmu”.

Kad kažem Persija, odmah pomislim na Pitagorino putovanje na istok zarad proučavanja matematike, mistike i filozofije. Kad kažem Persija, pomislim na Persepolis i na činjenicu da on predstavlja jednu od tri prestonice antičke Persije. Kad pomislim na tvoja putovanja i stvaralaštva, rad u brojnim svetskim prestonicama kulture, kao što su London, Berlin, Beč, Njujork, Edinburg, Štutgart i mnoge druge, pomislim da je tvoje putovanje u Teheran bilo neminovno. I sad dolazim do imena Simorgha, mitske persijske ptice, koja od 12. veka pre nove ere, koje mi na simboličkom planu govori da je tvoje „hodočašće“ bilo potrebno da bi nama, recipijentima, pokazao, kao i Uelbek što čini, da evropske kulture i evropskog nasleđa nema i ne može biti bez prapočetaka u “varvarskim” pokretima? Umetnik je hodočasnik na putu predanja, a tvoje “hodočašće” u ovom trenutku, čini mi se, jeste potreba da svetu svojim delom svedočiš istine koje nam deluju tako daleko, jer nas je opšti duhovni konformizam vekovima uljuljkavao u gotovo malicioznim hipotezama? A kako drugačije nego putem umetnosti!?

Miloš Sofrenović: A kako drugačije nego putem umetnosti. Ovo je tako sjajno poentiranje unutar tvog pitanja. Sećam se mog prvog časa Uvod u filozofiju u beogradskoj gimnaziji i za mene krucijalnog uvoda u viši nivo promišljanja putem informacije da je u filozofiji mnogo važnije dobro definisati samo pitanje. I onda imamo tu viševekovnu vremensku trajektoriju koja nas dovodi do trenutka sadašnjeg, gde se sve manje postavljaju suštastvena pitanja, dok se istovremeno sve više ignoriše potreba o poznavanju porekla stvari i činjenica. Koliko sam samo bio obogaćen na prvoj godini studija komparativne književnosti u Beogradu, kada nam je pre svih drugih dela sa spiska “obavezne literature”, dato da pročitamo esej T.S. Eliota iz 1929. god. (!!!) “O tradiciji i individualnom talentu”. E to je upravo ono što u radu mog prijatelja vizuelnog umetnika Babaka Haghija vidim - tu njegovu duboku povezanost sa čitavom nasleđem drevne Persije i mnogo vekova kasnije - Irana. Kao što moja povezanost sa Balkanom i anglosaksonskim nasleđem čini moju mapu čula izuzetno uzbudljivom za dalje artikulisanje kroz moju umetnost, i sam život naravno.

Sjajna misao me je pronašla juče. Davno sam je zapisao u mojoj koreografskoj svesci, koju imam već tačno 25 godina (kao moj lični roman “toka svesti”- haha), a opet sam je juče sa nekim novim očima pročitao: “Umetnik je zbir svih njegovih preduzetih rizika”. Upravo se vraćam na tvoju tezu o duhovnom konformizmu današnjice. Ja mislim da konformizam vrlo brzo svojom suštinom isključuje samu duhovnost. Kako je to samo tako genijalno nemački umetnik Ulay definisao: “Estetika bez etike je kozmetika”.

I upravo sva ta moja putovanja u dosadašnjoj karijeri su bila od samog starta moja odluka da u susretima sa različitim kulturama na različitim meridijanima u različitim vremenskim zonama zapravo pronađem šta je to suštastveno univerzalno u svim tim različitim kulturološkim kontekstima. I zato je moje pokazivanje poštovanja prema iranskom umetniku bilo da pronađem pticu Simorgh koja je simbol njegove drevne kulture, a ne da se samo pojavim sa pričom o ptici Feniks koju sam ja proučavao sa pozicije moje kulture. Jako je važno otići na izvorište i kontinualno raditi na - da citiram veličanstveno mudru Sonju Savić -  “opismenjavanju volje”.

Kada si pomenula Uelbeka, koga izuzetno cenim u njegovoj poziciji da se “ne uklapa u kalup”, vekovima unazad njegov sunarodnik Luj XIV nije bio samo neko ko je trošio mnogo novca da se sačuva njegov lik i delo. Zahvaljujući njemu, baletska umetnost je dobila svoju prvu akademiju na svetu. Zahvaljujući njemu, balet je prvi put postao profesija. A što je za mene najvažnije, on je uveo koncept konzervatorijuma, što znači sačuvati znanje. Da, tačno je da je sa druge strane njegovo lično pojavljivanje u baletima koji su nekada trajali i po 12 sati bilo u funkciji promovisanja njega kao Kralja Sunca, i samim tim prvi veliki primer korišćenja umetničke prakse u svrhu političke propagande, ali moramo se paziti da ne analiziramo fenomene parcijalno i senzacionalistički.

Ja volim hrabre ljude sa vizijom koja se ne menja kako “vetar duva”, kako je moja divna majka često govorila. To su stubovi moje volje da ne odustajem, jer nisam u nekom trenutku deo “trenda”. Moja majka Sheila Dillon-Guy Sofrenović je u jednom trenutku odlučila da ipak ne postane profesionalna umetnica i postala je lingvista. Ja jako poštujem tu njenu odluku. Kako je moja velika koreografska mentorka Susanne Linke govorila: “Ne može i ne treba svako da bude umetnik”. Time je porekla tvrdnju njene profesorke - Mary WIgman.

Ako se zaista istinski bavite umetnošću, onda ste vi u funkciji nje, kao neka vrsta - kako si ti to lepo rekla - hodočašća, a često sam viđao da je umetnost u funkciji umetnika, što je za mene trash. Sećam se jedne “umetnice” koja mi je, dok smo šetali Bečom, vrlo dirljivo spontano izjavila da nju ne zanima umetnost pre vremena Pikasa. Što je najfascinantnije meni - ona je bila u miru sa takvim tokom sopstvene svesti. To je, mislim, još jedna odlika našeg vremena. Nemanje svesti kada nešto ne znamo, jer tek kada to osvestimo, počinje najdivniji proces - proces saznavanja, učenja, proučavanja, usavršavanja i tek na kraju tog niza, prenošenja znanja na druge.

Duhovnost, što je po meni glavni kvalitet prave umetnosti, čini da možemo da putujemo nekada i bez fizičkog pomeranja sa tačke A na tačku B. Marsel Prust je zbog fragilnog zdravlja promišljao čitav čulni svet iz svoje sobe; Horhe Luis Borhes je video fantastično stvari iako je faktički bio slep; Vaslav Nižinski je imao karijeru od jedva 10 godina trajanja, a postavio je pionirske temelje modernizma u igri; Greta Garbo je pokazala da ženska senzualnost ne znači i vulgarnost. Sonja Savić je pokazala da umetnica nije samoj sebi cilj. Slušati nju 90-ih kako na radiju analizira “Ajnštajna na plaži” Boba Vilsona. To su neka od hodočašća koja su mi postavila pravac moje plovidbe.

I zato sam zahvalan umetnosti - jer me podseća da se čuvam konformizma.
Vreme je da mi ispričaš o tvojoj saradnji sa iranskim vizuelnim umetnikom i fotografom Babakom Haghijem. Istražujući njegov rad i čitajući tvoje tekstove o njegovom radu, stekla sam utisak da je tvoj koreografski izraz odlučio da se artikuliše kroz tekst, tačnije tvoji pokreti su izveli obrt ka jeziku. Kako se desio susret tebe i Babaka Haghija? Da li je to bio dijalektički priziv da se iznova redefinišu granice tela i granice jezika? Da li je umetnost jedan od najdalekosežnijih i možda najdubljih načina da se razazna identitet ili nam je čvorišna tačka jezik u Hajdegerovskom smislu: „Kaže se da čovek po prirodi ima jezik. Zastupa se tvrdnja da je čovek, za razliku od biljke i životinje, živo biće kadro da govori. Ta tvrdnja ne znači samo da čovek, pored ostalih moći, poseduje i moć govora, već se njome želi reći da tek govor osposobljava čoveka da bude ono živo biće koje on - kao čovek - i jeste. Tek kao govoreći stvor, čovek jeste čovek. To su reči Vilhelma fon Humbolta. Ipak ostaje da se razmotri šta znači to - čovek."? I da li bi Simurgh bila ujedno i početna i krajnja tačka artikulacije pokreta i reči?
Miloš Sofrenović: “Čovek će ostati zatvoren u prostoriji sa vratima koja su otključana i otvaraju se prema unutra; sve dok mu ne padne na pamet da ista povuce ka sebi, umesto da ih gura od sebe” - Ludwig Wittgenstein. Ova misao Ludwiga Witgensttajna najbolje opisuje moj najličniji odnos prema potrebi da svoj lični način upotrebe jezika i govora uvek i iznova redefinišem kroz nove izazove. A upravo nema većeg izazova nego iznova naći način da ta vrata unutrašnjeg sopstva povučem ka sebi, a ne da ih odgurnem od sebe.
 
Za mene lično umetnost jeste možda najdublji i najdalekosežniji način da se razazna identitet sebe samoga na prvom mestu. Upravo zbog činjenice da sebe upoznajemo čitavog života i taj proces svoju emanaciju ima putem konstantnog kruženja energije, pa čak i kada na nivou kinetike se našem čulu vida čini da se ne krećemo, pokret i promena upravo jesu jedina životna konstanta. A mene upravo takve konstante u životu suštinski jedino inspirišu. Za mene promena, transformacija i kontinualni rast jesu jedina konstanta. I što više na jedan zdrav način pomeramo lične granice našeg jezika, time nam se sve fantastičnije nivoi duhovnosti i uvida otvaraju.
 
“Granice mog jezika znače granice mog sveta” - Ludwig Wittgenstein.
 
Susret umetnika iz Teherana Babaka Haghijaa i mene, umetnika iz Beča, dešava se tokom trajanja korone. Sve aktivnosti u mom slučaju - što se tiče scenske umetnosti - dobijaju usled okolnosti pandemije maksimalne restrikcije i ja odlučujem da svoja lična vrata povučem ka sebi i upustim se u nešto novo - pisanje. Počinjem na društvenim mrežama da pišem prve autorske tekstove na temu fotografija koje bih sam odabrao - bile one iz mog života ili moje karijere ili već nečeg trećeg. U jednom trenutku Babak Haghi primećuje moje tekstove i, koliko se sećam, već u svom prvom obraćanju me pita da li bih se upustio u izazov da pišem o njegovim vizuelnim radovima.
 
Ono što je bilo za mene jako zanimljivo, jeste to što sam od prvog trenutka bio fasciniran fizikalnošću njegove umetnosti, njegovim odnosu prema kinetici njegovih modela pred foto aparatom, njegovim istančanim senzibilitetom, njegovim otklonom prema stereotipiji.  Od samog starta su nam se poklopili senzibiliteti - dva arheologa ljudskih finesa u dijalogu.
 
Moj prvi tekst o njegovom radu je bio objavljen na Instagramu, gde postoji limit od 2.200 karaktera po objavi. Odjednom je jedna tako tehnička stvar postala sudbonosna da razvijam od samog starta umeće pisanja o velikim temama na limitiranom prostoru od samo nekoliko paragrafa. Sećam se odlično tog mog prvog teksta “Ispod staklenog zvona” gde sam pronašao vezu između vizuelnog predloška Babaka Haghija i romana Silvije Plat “Stakleno zvono”. Gledano mojim koreografskim očima, Babakovo istraživanje odnosa “pozitivnog prostora” (gde svetlost od spolja direktno pada na delove tela) i “negativnog prostora” (gde telo proizvodi sopstvene senke između različitih delova tela) me je podsetilo na snažnu misao Silvije Plat: “Pomislila sam da je senka nešto najlepše što postoji na svetu”.
 
Kinetika promišljanja jeste suština svih umetničkih praksi.I neke od najhrabrijih praksi dolaze upravo od fotografa / fotografkinja, kao što su Nan Goldin koja se svojom brutalnom iskrenošću sa kamerom  nadovezuje na podjednako moćnu Dajanu Arbus koja kaže u svojim dnevnicima: “Najdraže mi je otići tamo gde nikad nisam bila. Zaista verujem da postoje stvari koje niko ne bi video da ih ja nisam fotografisala”. A opet, sa druge strane, tu dualnost fotografske prakse Nan Goldin poentira rečima: “Nekada sam mislia da nikoga neću izgubiti ako ga dovoljno fotografisem. Zapravo, moje mi slike pokazuju koliko sam izgubila”.
 
Iranski fotograf Babak Haghi pripada tom krugu “umova sa objektivom u fokusu”. I veliko hvala Babaku i na poverenju i na ohrabrenju, jer još jedan rezultat ovih naših osam ostvarenih saradnji do sada jeste što sam ja počeo da pišem svoju prvu knjigu, a takođe sam pozvan od Babaka da napišem jedan od tekstova za njegovu knjigu.
 
I još jednom da se vratim na tvoje pitanje. Šta čini čoveka čovekom je mnogo manje poznato u pojavnom svetu koji nas trenutno okružuje, koliko više svedočimo tome šta čoveka ne čini čovekom. Zbog toga moje bavljenja umetnošću, tačnije bavljenje senzibiliziranijim načinom života me povezuje upravo sa drugim individuama poputa iranskog umetnika, a opet za mene predstavlja štit i snažan filter za sve one druge frekvencije ljudi koji ipak biraju da guraju vrata od sebe.

Slušajući Želimira Žilnika u jednom intervjuu, čula sam kako govori da ništa ne bi bilo od njegovih filmova da ti ljudi, glumci i naturščici, nisu imali želju i potrebu da se izraze putem ili pomoću filma, da citiram  Žilnika - da "vibriraju istim raspoloženjem“. Čini mi se da je umetnost jedan od najreprezentativnijih vidova kolektivnog nesvesnog u smislu da mi koegzistirajući sa drugim jedino putem reprezentacije nekog dela uviđamo da to delo čini i naš misaoni i osećajni deo ličnosti. Ti kažeš da danas svedočimo stanju sveta u kojem su nam sve više uočljive stvari koje čoveka raščovečavaju. U obzorju današnjih prilika tvoj susret sa Babakom govori u prilog jednoj drugoj stvari, prepoznavanju čoveka, prepoznavanju tradicije, kulturnih i društvenih nasleđa; društvenih, političkih, socijalnih i u krajnjem slučaju civilizacijskih opterećenja; brisanju granica, prepoznavanju arhetipskih i stereotipnih paradigmi i vibrirajućem raspoloženju jedinstva u istom i različitom artikulisanom umetničkim sredstvima. Da li imaš osećaj, utisak ili stav da je za objašnjenje današnjeg stanja u svetu neophodan povratak na začetke civilizacije, na začetke umetnosti, kako bismo razumeli gde smo danas, gde idemo, i što bi rekao Štulić "kao da sluti teški pokrov kamenih vjekova“?

Miloš Sofrenović: Roman Majkla Ondatjea “Engleski pacijent” sam pročitao jednom, dok sam odličnu filmsku adaptaciju ovog dela Antonija Mingele gledao čak 17 puta u bioskopu i to svaki naredni put iznova zbog samo jedne scene u kojoj lik Katrin Klifton na samrti, posle pada aviona tokom Drugog svetskog rata, piše sakrivena u jednoj pustinjskoj pećini pismo svom ljubavniku Almasiju, čekajući je da se on vrati po nju sa neophodnim transportnim vozilom: “Dragi moj. Čekam te. Koliko traje dan u mraku? Ili cčtava nedelja? Vatra je nestala, a meni je užasno hladno. Stvarno bih se trebalo izvući napolje, ali onda bi bilo sunca. Bojim se da trošim baterijsko svetlo na slike, umesto da pišem dalje ove reči. Mi umiremo obogaćeni ljubavnicima i plemenima, ukusima koje smo probali, telima u koja samo ušli i plivali poput reka. Strahovi u koje smo se sakrili, poput ove žalosne pećine. Želim da sve ovo ostavi traga na mom telu. Mi smo istinske države. Ne granice iscrtane na mapama sa imenima moćnih ljudi. Znam da ćeš doći i odneti me u Palatu vjetrova. To je ono što sam želela: hodati na takvom mestu s tobom. S prijateljima, na zemlji bez geografskih karata. Lampa se ugasila, a ja pišem u mraku”.

Upravo te kompatibilne vibracije o kojima veliki um naše kinematografije govori jeste i moj credo. Kada radim sa studentima masterklasove izuzetno me zanima šta su njihovi odabiri knjiga, filmova, slika, fotogafija, boja, oblika, itd. Zapravo ono što me je motivisalo da 17 puta u bioskopu (!!!) pogledam film “Engleski pacijent” je samo činjenica da sam deo sebe ili deo moje vibracije pronašao upravo ne samo u tom film, već u jednoj konkretnoj sceni tog filma. To mi se takođe desilo sa romanom Elijasa Kanetija “Zaslepljenost”. Priča o jednom profesoru koji se zatvara od spoljašnjeg sveta u strahu da će neko ukrasti njegovu biblioteku i u toj zatvorenosti počinje da komunicira sa likovima iz knjiga na njegovim policama. Odjednom iz knjga počinju da izlaze Džzingis Kan, Marko Polo, itd. U toj “zaslepljenosti” on ne primećuje da u stvarnom svetu spolja počinje svetski rat, jer te zvukove detonacija pripisuje sadržaju nekih od njegovih knjiga iz njegove kolekcije.

To su neke izuzetno jake slike koje su se meni urezale za čitav život. I nije svaka od tih slika / prizora samo po ssebi i prijatna, ali u tome i jeste poenta. Mislim da umetnost nas povezuje sa najdubljim delovima nas samih. Neki od tih delova su jako prijatni, dok neki drugi su izuzetno kompleksni i teški. Ali takav princip vlada i u samoj prirodi. I zato čitav život moramo negovati i obrađivati naše unutrašnje vrtove u kojima su i cvetovi i trnje.

Koliko je u staroj Grčkoj Aristotelovo uvođenje koncepta sitematizacije znanja putem kategorija bila odlična stvar, vekovima kasnije je industrijska revolucija dovela do segmentiranja ljudskih aktivnosti i sve više počela čoveka da usko specijalizuje i da ga sve više odvaja od njegove samopovezanosti.

I to nedovoljno osluškivanje nas samih dovodi do tendencije da nam je jako važno da se stalno putem društvenih mreža prikazujemo drugima (često poptuno nepoznatim ljudima) do najsitnijih detalja naših privatnosti.

Kada sam u Njujorku jednog dana napravio hodočašće i ceo dan proveo na lokaciji na kojoj je decenijama do kraja svog života živela velika Greta Garbo, pošto je odlučila da završi tu holivudsku fazu javne izloženosti svog života, stalno mi je bila u glavi njena misao: “Postoje mnoge stvari u našim srcima koje nikada ne možemo reći drugoj osobi. One su naše duboko lične radosti i tuge. Kada bi i njih podelili osiromašili bismo nas same, našu unutrašnjost”.

Mislim da ne postoji ništa snažnije na vascelom svetu od iskrene nepatvorene autentičnosti koja se ne boji sopstvene imperfekcije. Zato nas tako duboko između ostalih diraju i ti naturščici kako kod Žilnika, tako i kod Felinijia.

Ja sam jako ponosan na sebe što sam u 47. godini otkrio baštovanstvo i što sam odlučio da u svom stanu više nemam internet. Evo kako etimologija pravi pun krug sa početkom razgovora kada sam počeo svoju životnu fascinaciju Persijom.

Koncept ograđenih vrtova potiče iz drevne Persije. Svrha vrta bila je pružiti mesto za zaštićeno opuštanje na različite načine: duhovno i ležerno (kao što su sastanci s prijateljima). Samim tim to i jeste bila vrsta raja na zemllji. Staropersijsko paridaida (ograđeni vrt), zatim starogrčki: παράδεισος, romanizirano: parádeisos, zatim prevedeno u latinski paradīsus, a odatle je ušao u europske jezike, npr. francuski paradis, nemački paradies i engleski paradise. A setimo se i franciskog prosvetitelja Voltera i njegove vanvremenske misli: "Život je pun trnja, a ja ne znam drugog leka nego obrađivati svoj vrt”.

Umetnost življenja je premisa kojom se ja rukovodim. Svakog dana osnaživati svoj unutrašnji mikrokosmos, biti mu veran i odan, zarad jačanja ličnih etičkih principa. Potom sa tako stabilnim temeljima svaka bura koju nam život pošalje kao izazov može paradoksalno biti i jedna fantastična lekcija. Ne treba lako odustajati od izazova. Neke od najdragocenijih lekcija u životu sam naučio na najbolniji način. Marija Kalas je jednom opisala svoju omiljenu molitvu: “Bože, kada mi budeš slao razne izazove tokom života, molim te mi takođe pošalji i snage da se sa svim tim životnim preponama (ne preprekama) mogu akdevatno nositi”.

Fraza da je umetnost možda najistinitiji put do Boga možda nije puka fraza, možda ta fraza nije ništa drugo osim teze da je umetnost jedini način kojim se, pre nego bilo kojim drugim putem, može stići do istine. Miloše, studirao si svetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, zatim si se školovao i u Beogradu i u svetu na polju baleta, pokreta tela, koreografije, režije, a danas si predavač. Da li si došao barem do polovine, ili si barem blizu, mogućnosti odgovora na ona suštinska pitanja: ko smo, šta smo i gde idemo?

Miloš Sofrenović: “Ko smo, šta smo i gde idemo?”… Tačnije - ko sam, šta sam i gde idem?… Vrlo pazim intuitivno da finalne odgovore ne pronađem pre njhovog pravog tajminga. Setimo se Ota Vajningera i njegove knjige “O krajnjim svrhama života” napisanoj u njegovoj mladoj 26. godini. Tolika količina koncentrisanog znanja u tako mladom biću je imala fatalno ishodište.

Moja sjajna školovanja u Beogradu, Londonu, Beču, itd. su me pre svega naučila da budem temeljan istraživač, da se klonim površnosti i senzacionalizma. A proces istraživanja tih nekih najdrevnijih istina o našem postojanju uživam da otkrivam sloj po sloj.

Evo jednog vrlo konkretnog primera. Moja čitava scenska karijera je bila duga i bogata, ali trenutak kada sam se upustio u koštac sa "Posvećenjem proleća” Igora Stravinskog i to kao sa celovečernjom solo koreodramom, shvatio sam da sam na polju mog angažmana kao izvođača dotakao prvi put ikada tu neku drevnu spoznaju o granicama sopstvenih mogućnosti. Srećom sam do tog trenutka dovoljno “opismenio svoj ego” da ne poželim posle te pobede nad samim sobom da poželim još jedan viši nivo, jer onda bih se sigurno razbio kao talas o hridi. Znati svoje mogućnosti, kao i svoje granice, jer sve preko toga je igranje sa vatrom, koje ne može dobro da se završi.

Pisanje se već u narednom projektu, posle Stravinskog, pojavilo kao moj novi “predmet požude i znatiželje”, kada sam u saradnji sa mojom japanskom koreografkinjom Chikako Kaido zamoljen da napišem sam sve svoje scenske monologe u tom projektu.

Za koji dan punim 48. godinu života i tek sada mogu reći da zaista znam ko sam. Ali tome je prethodio dug period saznavanja šta sve nisam, šta ne želim i šta ne prihvatam da budem.

U mom najnovijem autorskom tekstu objavljenom nedavno u Iranu i prevedenom na njihov farsi jezik napisao sam: “Umetnost je još uvek sredstvo ljudskog pokušaja da se dosegne stanje čiste nade u bolju verziju nas samih. Nadamo se da će takva vrsta upornosti dovesti do mnogo bolje verzije istrajnosti u ljudskoj prirodi".

Razgovor vodila filozofkinja i teoretičarka filma Vesna Maričić

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav