Za danas toliko

Autoru Marku Đorđeviću i glumcima Ivani Vuković, Filipu Đuriću i Nikoli Rakočeviću nije bilo lako. Kao ni producentu Milošu Pušiću i snimatelju Stefanu Milosavljeviću.

Rođeni i rasli već u “postmodernizmu”, koji je tek stručni naziv za neuspjeli modernizam (koji je pak industrijsko, sekularističko kršćanstvo), oni su još i djetinjstvo i prvu mladost morali provesti na udaru balkanskih ratova, južnih vjetrova i zapadnih bombi, da bi, nakon malog predaha, u zrelost počeli ulaziti baš kad je zamalo čitav svijet, ta globalno raširena vaspovska periferija, (audio-vizualno) zapadao u obijesnu tehno-imperijsku poganštinu, kojoj se redovito tepa kao “digitalnom dobu” i/li ju se eufemizira kao “neoliberalizam”.

Ništa zato: ne čini vrijeme ljude, nego ljudi čine vrijeme, a Marko, Ivana, Filip, Nikola, Miloš i Stefan baš su dobra dobra ekipa; koja, među ostalim, dokazuju i to da je onaj neki, valjda splitski grafit - “u raju je dobro, al' u paklu je ekipa” - bio tek zavodnička parola za lakomislene, još jedan pokušaj izopačivanja jezika: pakao je upravo zato pakao što u njemu nema ekipe, svatko je sam i svakomu prijetvorni zavo/idljivac i konkurencija i neprijatelj.

I nije da oni ne znaju i (za) to: da su sasvim realni, shvaćaju gdje žive, kakav je čovjek i svijet i sve ostalo što uz te fraze ide, pokazali su već u svom prvom filmu “Moj jutarnji smeh”, koji je prije četiri i pol godine mnoge iznenadio raskošnom, autentičnom skromnošću i samoprijegornim, oslobađajućim humorom, te je više nego pristojnom broju oduševljenih gledatelja naznačio ono što je njihov novi film “Za danas toliko”, o kojemu ovdje i jeste riječ, u cijelosti iznio na sunce: njihovi (novi) protagonisti, članovi obitelji Šarenac - mladi otac Moca (Đurić), njegova sestra Višnja (Vuković) i brat Vasa (Rakočević), kao i Mocina mala kći Marta, odlična Miona Pejković - nisu nikakvi prototipovi ni junaka ni antijunaka, nisu ni glupi, ni slijepi ni naivni; a nisu ni platformski zagrađeni i izolirani: oni bi vjerojatno više od mnogih drugih imali razloga da se žale i mrače, da mrze i prozivaju, optužuju i sude.

Oni su ipak izabrali da (se) vole.

“Počeli smo da verujemo da je moguće dostići i uhvatiti sreću, zgrabiti je i utisnuti u ovaj film da ostane tu zauvek. Ovo je film u ime vedrine. Ovo je film o ljubavi.”, napisali su na posljednjoj stranici jednostavnog foto-albuma, složenog od pedestak fotografija sa snimanja i dijeljenog nakon posebne projekcije u Kulturnom centru Beograda, održane nekoliko dana po prvomartovskoj premijeri na ovogodišnjem, 52. Festu.

I uspjeli su: “Za danas toliko” je film pun vedrine i ljubavi, sav je od toplog svjetla i žarke blagosti, kao bistar (rano)miholjski dan u bujnoj unutrašnjosti; sasvim je drugačiji od serijskih “feel-good” uradaka, koji do “pozitive” stižu prostim reduciranjem i simplificiranjem, uljepšavanjem i (samo)zavaravanjem. Baš zato, taj “mali”, niskobudžetni naslov producentske kuće “Altertise”, nastao u koprodukciji sa “CinneRentom”, “Digital Goblen Medijem” i “Stiglitz Produkcijama”, još uvijek, četvrti tjedan od početka redovne kino distribucije, izaziva (pisane) ovacije kolega i kritičara, ali i obične i neobične i sve ostale publike, te ostaje na vrhu lista gledanosti i ostavlja iza sebe i “kultne horore” i serijske blockbustere i domaće hitove.

Ništa čudno: i u drugom filmu ovog Đorđevića mlađeg gledatelj može zdušno navijati za Filipa Đurića i njegova čudesno otkačenog doktora specijalizanta Mocu, ne/tipičnog novo-Balkanca koji se sav unosi u pravljenje i degustaciju kolača, čupavaca, ima pravi košarkaški koš na tavanu obiteljske kuće i ne prestaje učiti iako sve nevoljkije odlazi na posao... Mocina sposobna i maštovita sestra asistentica, uspješni i osjetljivi brat glumac, kao i susjedi, kumovi, prijatelji i kolege, čine sve za njegovu zaigranu predškolsku kći Martu, ali i jedni za druge; što je nekako i normalno, i nije normalno: normalno je u smislu da je neophodno, da čovjek ne može rasti, ne može biti cjelovit bez dijeljenja (i) ljubavi, a nije normalno jer to sve nije (više) ni uobičajeno ni lako.

Kao što nije lako opisati ni odrediti što je to tako dobro i najbolje u tom filmu, jer je najbolja upravo njegova elegantna punoća, nedjeljivost, cjelovitost koja se ogleda u skladnoj (među)igri svih glumaca, njihovoj sljubljenosti s krajolikom, (pri)gradskim, kragujevačkim, i okolnim, divljim i seoskim, s tim nekim, ne “informatika”, nego “priroda i društvo” ritmom i pogledom, svakodnevnim a nepredvidivim. I svatko u tom stominutnom ostvarenju može otkrivati svoje, ne samo analogije, nego i asocijacije: jedan, kao usputni pogled na sporednu ulicu i svjetiljku mene je na tren odveo do Lava Diaza čak, višekratni prizori drveća, rijeke i ljetnjeg sunca zrače skoro pa mističnu jednostavnost, nalik onoj Semiha Kaplanoğlua, dok nešto u duševnom bogatstvu Šarenaca potiče da ih ( moguće) vidite i kao potomke osebujnih likova Brune Schulza, koji su im, ipak, u amanet ostavili i jednu važnu, presudnu spoznaju (izlaza).

Ono što je u “Za danas toliko” neupitno vrhunsko zapravo se i ne vidi sasvim: svi Šarenci rone i plove emotivnim olujama koje prijete da ih potope, iako gledatelj to ne može znati, nego samo (u dubini) osjetiti: od prvog momenta naslućuje se kako njihov veseli ludizam nije nikakvo odbijanje da se sazrije, nikakav eskapizam, nego je, naprotiv, nužan da se preživi, da se odraste i ne izgubi sebe, da teška težina, kao i ponekad nužna i ljekovita gorčina, ne preuzmu svu slast bivanja.

Riječ je o unutarnjem životu koji ipak nikada ne postaje rascijepljenost, raspolućenost, baš stoga što su Marko Đorđević i njegovi muškarci i žene svjesno, bez zadrške, odlučili biti dobri i sretni, a što je samo naizgled djetinjasto i naivno, jer je to onaj najbitniji duhovni i duševni stav koji netko (mlad) može zauzeti.

Upravo u tomu se i sastoji “prirodna”, “organska” čovjekova dobrota: u nastojanju da ostane dobar, čak i kad to nije, da bira ljubav i posvećenost unatoč svemu, da ne dvoji oko sretnosti ni onda kada misli kako neće uspjeti, kad osjeća kako bi se mogao raspasti, ili je uvjeren da se to dogodilo već. Baš taj stav, kad je iskren i izvoran, prvi je korak k izbavljenju, oporavku, iscjeljenju... (Sad bih ovdje citirala i divnu pjesmu Kemala Montena koja je i osnovna glazbena tema tog divnog filma, ali, neću, da ne kvarim, ako ga još niste gledali*).

I biti dobar i sretan se (stalno) uči, reklo bi se, a filmska umjetnost jedan je od vjerojatno najboljih suvremenih, do sada izumljenih duhovnih “priručnika” za to: koliko li ste puta (nekad prije) izlazili iz kina puni ljubavi i radosti, poleta i volje, nove snage i zanosa, znajući da možete sve prevladati i pobijediti, da je život pun ljepote a vi ste dio toga... I baš je poradi takvog, intrizično snažnog i izravnog utjecaja još nedopustivije i alarmantnije gotovo potpuno neprijateljsko preuzimanje tog sve moćnijeg oblika stvaralaštva, kao i njegova zloporaba u cilju otupljivanja i z/a/gađivanja, zaslijepljivanja i razbješnjivanja.

Možda i zato što im je to u osnovi već jasno, zato što im, za razliku od generacije njihovih roditelja, od početka nije bilo lako, jer više nije bilo laboratorijskog sfrj-staklenika, Ivana Vuković, Marko Đorđević, Filip Đurić, Nikola Rakočević, Miloš Pušić, Stefan Milosavljević... sasvim su ležerno i nepompozno krenuli u nešto gotovo nevjerojatno, da ne kažem senzacionalno, za što su mnogi dugo tvrdili kako je nemoguće: u stvaranje jedne sretne obitelji, koja je - neka mi oprosti veliki Lav Nikolajevič Tolstoj, čiju su početnu tezu mnogi uzeli za dogmu - sasvim različita od svake druge sretne obitelji, pa ju je baš zbog toga teško i najteže opisati, prikazati, (re)kreirati.

A zapravo su nesretne obitelji, odnosno, nesretni ljudi, ti koji su slično nesretni, zbog čega ih je nemjerljivo lakše apstrahirati i tipizirati: mnogima je dovoljno tek nizati im stalno nove (ne)vjerojatne prepreke i zaplete, dileme i probleme; ili, da kažem “stresove”?, kojima se danas, s jedne strane, ovlaš označava sve ono što smeta komformizmu i “bio-tehnologiji”, a s druge prikriva pretežuću duhovnu neodgojenost i nepripremljenost (“zapadnog”) čovjeka za nesimuliran, odgovoran i slobodan život.  

Što više o tomu razmišljam, bjelodaniji su mi značaj i smisao, i pokušaja i postignuća srbijanskih filmaša: kad ste posljednji put, kad ste uopće mogli gledati autorski, nežanrovski i samosvojan film o (u biti) sretnoj obitelji?

U ovom trenutku, ja se mogu sjetiti samo neobične, ekscentrično sretne obitelji Alice Rohrwacher i moderno-tradicionalne muške obitelji iz “Restauracije” Yossija Madmonija; naravno, u kreiranju ozračja živopisnih, u konačnici ipak sretnih zajednica,  pogotovu ako ih se usporedi s trenutačnim genetičko-nukleranim trendovima, svaki na svoj način, sada već poprilično davno majstorirali su Ingmar Bergman i Federico Fellini, a u jednom ju je filmu, prije nego što je morao otići iz SSSR-a, davao naslutiti i Andrej Tarkovski. Na jugoistočnim prostorima, to je, mislim, sjajno postizao još jedino još jedan Đorđević, i još jedan Šumadijac, do sad neprevaziđeni Mladomir Puriša Đorđević (1924-2020.), u svom svjetskom “tri plus jedan (jednako četiri)” ciklusu filmova “Devojka”, “San”, “Jutro” i “Podne”. Moglo bi se naravno prigovoriti kako u navedenim ostvarenjima tog genijalca, budući da su (po)ratni, nema ni obitelji, ni sreće, ali, to tek ako bi se zaboravilo da je redateljevim partizanima familija značila nešto sasvim drugo od ove današnje, sužene mrežno-potrošačke, a i za sreću im je bila dovoljna već i sama sloboda**.

Ono što također povezuje Đorđevića starijeg i Đorđevića mlađeg nepatvorena je filmska poezija, kod prvog više nadrealistično-epska, a kod drugog lirska, al' u prozi, koja kod obojice ima veze s različitim, osobenim autorskim filmskim istraživanjima i otkrićima, ali i s nezaobilaznim uplivom ženskih likova, bitno prisutnih i kad se to ne uočava odmah: žene su one bez kojih ne bi bilo, ne ratova, nego pobjeda i mira, one koje drže sve na okupu, ali i one kojih nema ili su otišle (da se vrate)...

Jedna od njih, koja je otišla, no tek nakon što je umjetnički podigla Đorđevića, Ivanu Vuković, Đurića, Rakočevića i mnoge druge, jeste Slavica Slaja Urošević (1957-2012.), osnivačica i voditeljica Dramskog studija, Dječje pozorišne radionice i Filmske radionice Doma omladine u Kragujevcu. Njoj je, kao “Kiki”, u “za danas toliko” priređena dirljiva filmsko-kazališna komemoracija, u kojoj Ivana Vuković, na Festu nagrađena “Beogradskim pobednikom” za najbolju glumicu, briljira u krupnom (polu)profilu, a, zahvaljujući i Đorđevićevom umijeću, i kao cjelina i pojedinačno, iznimno je upečatljiv i čitav ansambl: profesionalnih glumaca i amatera, naturščika i prolaznika. Scena je to koja zasigurno ima veze i s “neponovilase” pandemijskom 2020. godinom, u kojoj je film započet: u njoj se suptilno odvažni redatelj približava simfoničnosti svog dosta starijeg kolege Cristiana Mungiua, i to, za razliku od njega, prikazujući harmoniju a ne (skoro pa) raspad.  

Kad već spominjemo rumunjski “novi val”, s kojim se Đorđevića možda i najviše uspoređivalo (s kojim, doduše, neki uspoređuju sve što nije filmski “fast food”), treba reći kako je u rukopisu mlađeg autora prisutno još štošta od ponajboljega iz sedme umjetnosti: ima u njegovu filmu i nešto od radosti života ruske škole, od nježne zemljanosti Aleksandra Petroviča Dovženka i intenzivne sunčanosti Nikite Mihalkova, a tu su i “život je čudo” Emira Kusturice, te rani i rubni, ulični Jim Jarmusch, kao i (ne)obični i živopisni, duhoviti Mike Leigh i mnogi drugi više i manje poznati redatelji.

Ali, ma koliko se trudili, pa i nalazili utjecaje i tragove, među kojima je “dječji” Duško Radović samo jedan od književnih, jasno je, još od “Mog jutarnjeg smeha”, kako je Đorđević u najbitnijemu već formiran, kompletan autor - redatelj, scenarist i montažer, koji donosi vlastiti, novi duh i senzibilitet, ozračje nesumljivo suvremeno, pa i avangardno, no iznimno tankoćutno i afirmativno duševno i duhovito, te, valjda, i zbog toga (još) neprepoznatljivo dominantno dominantnim, blazirano-bizarnim trendovima velikih svjetskih festivala***; na njihovu štetu, naravno.

Podjednaka nenametljiva originalnost odlikuje i Filipa Đurića****, koji je i u ovom ostvarenju histrionski “primus inter pares”: neizmjerno darovit, on u “Za danas toliko” ima niz majstorskih majstorski napisanih i režiranih bravura: obje vožnje obiteljskim automobilom su urnebesne, kao i planiranje uz palačinke, pa začudno pravljenje čupavaca jedan i dva, pa kupovina lubenica i šetnja po mostu... Kao da ste pomiješali Charlesa Chaplina i Jacquesa Tatija i Miodraga Petrovića Čkalju i Miju Aleksića i Pavla Vujisića i Borisa Dvornika i Ljubišu Samardžića i Bogdana Diklića i Nikolu Đurička i Branka Kockicu i nadrealiste... i od sviju uzeli tek pojedine, najfinije kretnje. Znam, znam, zvuči pretjerano; ali nije, vidjet ćete. Vrhunac glumačkog doprinosa tog tridesetisedmogodišnjaka, koji je, kao i Ivana Vuković, završio novosadsku Akademiju umetnosti u klasi Jasne Đuričić, u ovom su filmu ipak iznenađujuće odmaranje na zidiću i iznenadna košarkaška katarza, o kojima ću reći još samo to da se tu nema što dodati.

Uz ponovnu napomenu da se ovdje ne radi o filmu složenom od anegdotskih scena, nego o organskom djelu, čiji su “izvatci” razumljivi tek kroz cjelinu (koja je, kao i život, i nadalje živa i puna pitanja), spomenut ću i prilog koji prigušenoj nježnosti filma daje Nikola Rakočević: recimo, kad se bori s kućnim psom “Kulišom”, ili prigovara oko “narezivanja” ključa: taj dramski minimalizam nešto je najdragocjenije u ovom turboeksplicitnom dobu, pa se nadamo da ćemo Rakočevića, mnogima poznatijeg iz uglavnom drugačijih serija, moći gledati u još nekim zahtjevno nezahtjevnim filmovima. Isto vrijedi i za Ivanu Vuković, koja, ako je baš potrebno uspoređivati, nije ništa lošija od sve bolje i popularnije Sandre Hüller, samo što je situacija sa ženskim ulogama na Balkanu, očekivano, još puno složenija nego li je u ostatku Europe*****.

Naravno, ne treba zaboraviti ni Gorana Bogdana, “Kuma Duška” iz Bosne, čije su iznenađenje i radost u (“san i java”) pizzeriji bez greške, ali, za čupavu scenu s čupavcima još nisam sigurna (u prvom gledanju mi se činio malo premimičan, u drugom primjereno nervozan); a tu su i “Kuma” Darije Nešić i njihova sramežljiva kći “Vanja” koja ima tremu pred prijemi na fakultetu Milice Jovović; da budu barem spomenuti zaslužuju i Đorđe Đoković kao kolekcionar “Ilija”, susretljivi “Komšija” Miroljub Lazović, “Pizza-majstor” Dejan Čelar, “Loki” Dimitrija Dinića, parkanci Ana Marija Milojević, Milomir Rakić, Mladen Slović i Vojin Vasović, govornici Suzana Grujić, Miloš Milovanović i Sara Simović...******

Kreiranju jednog svima bliskog domaćeg ambijenta svakako je pridonijela i opušteno perfekcionistička scenografija Lare Bunčić, kao i pomno nonšalantna kostimografija Jelene Anđelković, a u velikoj maloj ekipi “za danas toliko” nezanemariv doprinos dali su i dizajner i mikser zvuka Stevan Milošević i Kostas Filaktidis, te pomoćnica redatelja Tamara Todorović, dok je za njegovu prethodno spomenutu radosnu blistavost zaslužna i kolor korekcija Ester Nađi.           

Kao i tekst posvećen filmu “Moj jutarnji smeh”, i ovaj ću “nastavak” (skoro) završiti zdušnom nadom da će nakon “Za danas toliko”, koji bi se mogao podnasloviti kao “moj podnevni plač”, Đorđević i družina snimiti još puno inspirativnih i inspiriranih filmova u sličnom, “bezandroidnom”, dobrom duhu: recimo, neke koji bi mogli biti radno naslovljeni kao “naš popodnevni zagrljaj”, “njezina večernja molitva”, “tvoj ponoćni san”...

Također, kad su već tako sretno i zaslužno prevazišli jednu od najvećih prepreka u svakom stvaralaštvu – onu drugog djela nakon jako uspješnog prvog, nema razloga sumnjati da su Marko Đorđević, Ivana Vuković, Nikola Rakočević i Filip Đurić (koji je najavio neke regionalne suradnje) sasvim svjesni nesmiljenih opasnosti što dolaze od, i u Srbiji sve prisutnije “pseudoart-industrije”, koja je već (p)omela brojne autore i poharala čitave kinematografije u regiji. No, vjerojatno to ne bi ni trebalo napominjati tim neuhvatljivo maštovitim filmašima koji su o(p)stali autentični i u nekim (lokalno) znatno mračnijim i težim okolnostima.

U svakom slučaju, mnogo nas je koji (ne)strpljivo čekamo i radujemo se svemu što će oni, zajedno i/li ponaosob, još kreirati.

Vesna Pažin

* Na internetskoj stranici zadanastoliko.rs možete i sami otpjevati i snimiti refren te pjesme i postati dio "zamišljenog hora".
** Čovjek koji se bezrezervno odlučuje za slobodu, već je slobodan.
*** Beogradski filmski festival Fest nije, na žalost, (još) veliki svjetski festival, no, neće to ni postati ako se nagrade na njemu budu dijelile kao ove godine: nevjerojatno je da “Za danas toliko” dobije još samo Politikinu nagradu “Milutin Čolić” za najbolji srpski film, iako je za čitavu kvalitetu bolji i od prvonagrađenog, odličnog “Gospodara” Jurija Bikova, ostale da i ne spominjem.
**** Talent Filipa Đurića (koji nagradu za najboljeg glumca 52. Festa nije dobio samo zbog neukusnih politikantskih kuhinja) povezan je i sa sretnim prožimanjem njegove profinjene glumačke senzualnosti i duboke emotivnosti, čemu, ako smijem primijetiti, dobro dođe i neka redovita, ozbiljna duhovno-tjelesna disciplina: plesna, borilačka, sportska...: naravno, ne zbog imidža, nego radi puno duljeg (umjetničkog) trajanja no što je to (bio) slučaj s nekim njegovim starijim slično karizmatičnim kolegama.
***** U ovom vremenu raznih “ženskih” (mrežnih) pokreta i projekata, glumice u Europi, barem one koje se za drugačiji status nisu izborile u nekim boljim vremenima, više nego ikada bivaju angažirane, nagrađivane i hvaljene za uloge žena-supruga, žena na optuženičkoj klupi, žena mučenica i paćenica…, o objektima sve bolesnijih perverzija da i ne govorim.
****** Budući da ne treba sasvim vjerovati IMDB-u, a drugi, sasvim pouzdan izvor podataka o filmu “za danas toliko” (još) nisam našla, svako dopunjavanje i/li ispravljanje imena zaslužnih za njegov nastanak je dobrodošlo!

Foto: Altertise