Virtuozna cjelovitost
"Jedna. Jedna & Jedna" - tako glasi naslov najnovijeg komada izraelske koreografkinje Noe Wertheim i njezine plesne skupine Vertigo, koji je premijerno izveden prošle godine u telavivskom Suzanne Dellal centru, a međunarodnu premijeru imao je prije desetak dana u punom Sava centru, na službenom otvaranju ovogodišnjeg Beogradskog festivala igre.
Kao i dosadašnji nazivi koreografija te autorice - "Null", "Mana", "Reshimo"... - i ova, preuzeta sa samog početka tri tisuće godine starog zaziva zabilježenog u Mišni, "Jedna. Jedna & Jedna" nije ni verbalni "mamac", ni najkraća moguća ilustracija bogate jednosatne koreografije, a ni samo znak, nego je njezin ravnopravan dio, izvorište i/li uvorište, simbol koji gledatelju u isto vrijeme pomaže u kretanju tim bogatim, ne uvijek lako proničnim (no ne i heremetičnim) svijetom, i otvara nove putove i mogućnosti (interpertacije).
Ovo potonje u zagradi je budući da su, na neki način, nebrojene zamke svih mogućih interpretacija i njihovih (ne)primjerenosti jedna od tema (i ove) koreografije, u kojoj autorica majstorski ujedinjuje svoja dosadašnja umjetnička stremljenja - duboko i kontinuirano istraživanje (veza) plesa i spiritualnosti, s vrlo "prizemljenim", svakodnevnim i vremenitim pitanjima - odnosa s bližnjima, ljubavnih i rivalskih, partnerskih, susjedskih, među-narodnih, među-religijskih...
Sve brža i opasnija fragmentiranost svijeta u kojemu živimo, njegova necjelovitost, odnosno nastojanje da se u takvom okruženju bude i ostane jedna/o/an, te problemi "ega" kojima to može voditi, samo su neki od motiva od kojih umjetnica polazi u ovome radu, krećući se i istražujući ih kroz prepoznatljiv verthajmski pokret, određen neospornom, ali uvijek sublimiranom i subliminalnom tjelesnošću, s velikim, no koherentnim rasponima i nepredvidivim prijelazima, kao i zahtjevnim spajanjima minucioznosti i intenziteta. Sve to, u "Jednoj. Jednoj & Jednoj" znatno je obogaćeno posve novim aspektima, među kojima je "najvidljiviji" svakako "narativnija" i eklektičnija glazba Avija Bellellija, s kojim Vertigo surađuje prvi put, nakon što je godinama radio s Ranom Bagnom.
Kada su u pitanju novi plesni elementi, oni zapravo u isto vrijeme i jesu i nisu posve novi: u skladu s vertigovskom plesnom ekologijom, u “Jednoj” se nerijetko naslućuju transformirani, organski uklopljeni motivi prethodnih autoričinih koreografija, pa i, za mnoge iznenađujući, poneki ključni element “Posvećenja proljeća” Pine Bausch, no ne reciklirani nego re-kreirani, a tu su i “provale” žestoke, katarzične ritualnosti iz "Rođenja Feniksa", jednog od prvih, ugaonih djela Vertiga.
"Divlji" ples te nezaboravne koreografije, izvođene pod geodezijskom kupolom na crvenoj zemlji, u proteklom je, trinaestgodišnjem radu skupine očito pročišćavan i oplemenjivan, da bi se (privremeno) vratio na zemlju u jednom znatno svedenijem obliku, primjerice, s plesačima koji jedan po jedan, prignuti, postupno i pažljivo iscrtavaju i prekrivaju pozornicu zemljom.
Uz nešto manje, suptilnije prisutni već amblematski spiralni pokret ruko/am(a) vođene zdjelice, te još razrađenije vrtnje i stalno, ponekad jedva primjetno poigravanje s elegantnim i fluidnim gubitkom ravnoteže, u "Jednoj" svoj puni (i učestali) koreografski izraz dosiže maksimalno ubrzano i snažno lupanje plesača opuštenim šakama o vlastita prsa, najčešće samo iz laktova, koje, u skladu s naslovnim zazivom, povezanim s danima pred Yom Kippur, na momente može biti evociranje gotovo očajničkog pokajanja, a na momente izgleda kao busanje u prsa, ili poziv drugima, ili nešto sasvim četvrto, što ovisi "samo" o nijansama položaja ostatka tijela.
Koliko smo određeni vlastitim tijelom, a koliko tijelima drugih, jesu li "identiteti" izolirane tvorevine nastale mimo drugih, ili jedinstveno i fluidno "stjecište" odnosa s ljudima oko nas, kao i s Prirodom - shvaćenom ne u analitičko-racionalističkom shvaćanju dominantnom na Zapadu, koliko u holističkom i/li mističkom (istočnjačkom) značenju Zemlje, to su samo neka pitanja koja Noa Wertheim u "Jednoj. Jednoj & Jednoj" razvija kreirajući prizore osobnih, pa i intimnih zaokupljenosti, kao i onih bez sumnje političkih, samo naizgled isključivo lokalnih bliskoistočnih situacija, pri tomu nikada ne zaboravljajući njihova filozofska/duhovna utemeljenja.
Žena i muškarac, pojedinac i zajednica, tradicija i suvremenost, povijest i vječnost... - polariteti su s kojima ona ulazi u koštac, sigurnom rukom ih pomirujući u vrlo iskrenu, nadahnjujuću cjelinu koja se ne boji ni svojih "banalnih" i "općih" mjesta kao što su usamljeni pojedinci, ljubavni dueti i trokuti, patriotski zanosi i razočaranja, emotivni uzleti i obične ljudske strasti.
Polazeći od čiste tjelesnosti, koja nikada nije karnalnost, nego (samo)svjesna utjelovljenost, s očitim poštovanjem prema "fizikalnosti" svakog od (ovaj put) osmoro plesača, čija je međusobna predanost i uigranost sve samo ne obezličujuća, osebujna pedesetineštogodišnja autorica nastavlja razvijati svoj jedinstveni koreografski svijet, koji - podjednako presudno kao i onaj Ohada Naharina, samo na, barem do sada, ponešto skrajnut način - neprestano stvara novo polje iz kojega nastaje izraelski suvremeni ples, kao jedna od najživljih i najpotencijalnijih kreativnih sila i tog zahtjevnog podneblja i društva, i svjetske umjetničke scene.
Iz zahtjevnog konteksta dolazi još jedan vrhunski umjetnik ovogodišnjeg Beogradskog festivala igre, Dimitri Papajoanu, koji je svojom predstavom “Veliki krotitelj”, također praizvedenom 2017., u Ateni, te prikazanom u Sava centru dva dana prije “Jedne”, označio neformalni početak festivala.
Publiku, čija je očekivanja već podignuo jako visoko prethodnim gostovanjima na BFI-ju, “Mrtvom prirodom” te tridesetineštominutnim “Nigdje”, za koji je prošle godine dobio i nagradu festivala “Jovan Ćirilov – za korak dalje”, Papajoanu je i ovaj put osupnuo iznimnom inteligencijom i duhovitošću, svestranošću i profinjenošću, ali i nadasve svrsishodnom drskošću, hrabrošću u kreiranju nepodilazeće “sporih” i “razvučenih” prizora te inzistiranju na repetitivnosti koja manje prisutnog gledatelja možda i može ostaviti u uvjerenju da je suvišna.
Ma kako nerijetko bili svedeni na minimalne i minimalističke kretnje i međusobne interakcije, desetoro izvođača tako su nedvosmisleno i nevjerojatno sabrano prisutni svakog trenutka na pozornici, da se ne može govoriti ni o sekundi praznoga hoda niti redundantnosti, što je još fascinantnije kada se zna kako se neprestano kreću po jednoj prilično velikoj, strmovitoj i dominantnoj scenografiji, koja kao da jedva čeka da ih proguta, što se nerijetko doslovno i dogodi.
Istovremno masivna i iscjepkana i raslojena (fragmentirana!), Papajoanuova “zemlja” zapravo je nekakav sivi i bezlični, geometrizirani, umjetno stvoreni proizvod, no on je, očito, umjetniku jednako zanimljiv za istraživanje i stvaranje kao i nevjerojatno podatna i elegantna bijela tkanina kojom na početku prekriva nagog izvođača, ili kao sama tijela izvođača.
I iz ove predstave očito je da je Papajoanu, koji je u domovini već uspio postati i kultni ekesperimentalni autor i režirati otvaranje Olimpijskih igara, po obrazovanju vizualni umjetnik, kao i da znalački vlada europskim kulturnim nasljeđem, no “Veliki krotitelj” nije zato manje punokrvna koreografija, naprotiv ( naravno, ako dopustimo da koreografirani mogu biti i čitavi kazališno-likovni prizori).
U neku ruku, Papajoanu se ovdje približava i filmu, ali ne samo kao neko novo, neviđeno oživotvorenje pokretnih slika, savršeno uigrani povratak na “set”, nego i kao do apsurda dovedeni apsurd: već neko vrijeme apsurd je, naime, zaštitni znak tzv. grčkog novog filmskog vala, pa može izgledati i kako njegov rad slijedi taj trend, no, ako je suditi po umjetničkim dosezima, zapravo je puno vjerojatnije da su se filmski autori pokušali približiti Papajoanuu.
Osim što odlazi dalje, “Veliki krotitelj”, za razliku od većine uradaka recentne sedme umjetnosti u Grčkoj, na “prva i posljednja”, filozofsko-egzistencijalistička pitanja i njihove radikalne manifestacije u suvremenosti ne odgovara blazirano ni cinično, još manje s namjerom da zapanji, zabavi i/li podilazi, nego to čini s očitim (kamijevskim) uvjerenjem umjetnika, kojemu je stvaralaštvo, odnosno čin istinskog stvaranja (kao i gledateljskog sudjelovanja u njemu), sam po sebi dovoljan za izlaz iz apsurda i/li njegovo nadilaženje.
Na neki način, “Veliki krotitelj” kao da, polazeći od sličnih premisa, ide nekim sasvim drugim putem, da bi na kraju došao do istog kao i Noa Wertheim u “Jednoj”: bilo bi stoga iznimno zanimljivo vidjeti kakva bi bila (a možda i je li uopće moguća) koreografska suradnja to dvoje i generacijski bliskih umjetnika.
Kao što bi bio pravi eksperiment, bez sumnje neizvjestan ali i vrijedan pokušaja, kada bi zajedno, ili pojedinačno, kreirali nešto s fascinantnim britanskim plesačem i koreografom Aakashom Odedrom, koji je označio treći vrhunac prvog dijela festivala izvevši hvaljeno “Uzdizanje”, sačinjeno od četiri kraće koreografije - njegove, te one Akrama Khana, Russella Maliphanta i Sidija Larbija Cherkaouija.
Sva četiri sola uvode nas u bogati svijet indijskih klasičnih plesova kataka i barat natijama, u kojima je Odedra majstor, no, u konačnici ipak ostaju bitno određena jakim (ne i nekompatibilnim!) koreografskim rukopisima svojih autora, također neospornih majstora.
I upravo tu kao da nastaje mali problem: koliko god da savršeno izveo ono što se od njega traži, Aakash Odedra toliko je eteričan i specifičan umjetnik da ostavlja u uvjerenju kako on može i više (drugačije?), odnosno kako (još) nema koreografa koji bi kreirao njemu savršeno primjereno djelo: Maliphant ga čini besprijekornim ali i ponešto apstraktnim, Khan mu je blizu ali ipak prevatren/animalan, Cherkaoui je možda prezaigran, a sam plesač, što i nije rijedak slučaj, kao da (prije sedam godina) i nije (bio) sam svoj najbolji koreograf.
No, iako tako može zvučati, to i nisu neke ozbiljnije zamjerke “Uzdizanju”, koje na okupu drži jedinstvena Odedrina osobnost, nego su prije dobre želje na koje potiče (i) njegova zadivljujuća virtuoznost.
Vesna Pažin
