Komedija koja steže u grlu
Criticize This! Janusz Glowcki „Četvrta sestra“; režija: Ana Vukotić; produkcija: Zetski dom Cetinje; premijera: 27. mart 2012.
Piše: Milena Pejović
Koje su promjene zadesile svijet posle Čehova?
Janusz Glowcki u svojoj drami „Četvrta sestra“ na ovo pitanje daje nimalo ohrabrujuć odgovor - tragičnost je zamijenjena apsurdom, osjećanja interesima, a umjetnost zabavom. Irina, najmlađa sestra iz Čehovljeve „Tri sestre“ naivno zaključuje: „proći će vrijeme i mi ćemo zauvijek otići,(...), ali će se naše patnje pretvoriti u radost za one koji će živjeti poslije nas, sreća i mir zavladaće na zemlji“. Vijek kasnije, Glowacki otklanja i najmanje naznake optimizma. „Možda je nekada bilo okrutnije na svijetu, ali gluplje sigurno nije", bez imalo vjere nas uvjerava Vjera u „Četvrtoj sestri“.
Aludirajući na Čehova i na njegovu karakterističnu literarnu poetiku izraženu žudnjom za boljim životom, „Četvrta sestra“ predstavlja istoriju bolesti vremena između dvije ere - komunističke i kapitalističke. Ovu veselu tragediju o opštem ludilu koje je zadesilo svijet na pozornicu Zetskog doma postavila je Ana Vukotić, mlada crnogorska rediteljka koja je domaću publiku navikla na dobre predstave, pa ni ovog puta nije iznevjerila očekivanja. Izoštreno i živo, ova predstava prikazuje savremeni sistem funkcionisanja određen paradoksima - kriminalcima sa doktorskom disertacijom, korumpiranim političarima, rezigniranim oficirima, bezosjećajnim umjetnicima. Jezička adaptacija Ljubomira Đurkovića pomogla je da se predstava stopi sa mjestom i trenutkom svog nastajanja. Bolesti tranzicije nisu zaobišle ni Crnu Goru. Ako uzmemo u obzir da u Crnoj Gori aktivno funkcioniše dva-tri pozorišta, da su budžeti za kulturu iz godine u godinu sve tanji, onda postaje jasno da, iako možda akutne, ove boljke prelaze u hronične.Tranzicija je najviše ugrozila kulturu - na mjestima gdje su nekada bile kultne knjižare danas se nalaze butici, srušen je i jedini bioskop glavnog grada, a krajnje je neizvjesna i budućnost pozorišta. Kraljevsko pozorište Zetski dom, najstarije u Crnoj Gori sa tradicijom dužom od sto godina, danas nema svoj ansambl.
Glumci koje je rediteljka okupila oko ove predstave pokazali su zavidnu razinu izvođačke sposobnosti Možda je upravo to što rediteljka nije morala da pravi kastig raspolagajući sa mogućnostima ansambla, paradoksalno, ključ uspjeha ove predstave. Osjetno je da svakom glumcu uloga odgovara i očito je da je rediteljska zamisao za sve bila itekako podsticajna. Zajedničke scene sestara perfektno funkcionišu, rijetke su prilike kada se na crnogorskim scenama može vidjeti tako kvalitetno glumačko nadopunjivanje. Dubravka Drakić jasno i precizno, uz dosta duhovitih rješenja, igra najstariju sestru Vjeru - trudnicu koja uz romane čeka svog oženjenog dragog. Ana Vujošević napravila odličan balans između depresije i euforije oblikujući srednju sestru Katju, diplomiranu pravnicu koja za život zarađuje hraneći tigra u cirkusu. Veliki glumački potencijal pokazala je mlada Ana Vučković u ulozi najmlađe sestre Tanje, netalentovane balerine, ali itekako ambiciozne i preduzimljive. Ni jednu od tri sestre nije zaobišla čežnja za ljubavlju, boljim i ispunjenijim životom i sve tri su uspjele, shodno svojim ulogama, na različite načine dočarati tu čežnju. Pored Ane neosporan talenat pokazao je i Momčilo Otašević u ulozi siročeta Kolje, koji veći dio predstave igra na koljenima strpljivo glancajući pod, a onda sa koljena ustaje pravo na štikle i postaje četvrta sestra - Sonja Oniščenko, prostitutka koja stiže do Oskara. Na sceni je briljirao Branimir Popović,koji je naglašenom ironijom oblikovao lik korumpiranog političara. Posebno sugestivno djeluje scena u kojoj on pokušava da se seksualno zadovolji sa sve tri sestre, aludirajući na političku bahatost i nezasitost. Izuzetan scenski šarm pokazao je Dejan Ivanić igrajući Kostju, mladog i ambicioznog kriminalca. Miloš Pejović je energično i živahno oblikovao lik Oskarom nagrađenog reditelja Johna Freemana. Momčilo Pićurić je naturalistički odigrao lik razočaranog generala, koji jedinu utjehu nailazi u votki. Simo Trebješanin i Mirko Vlahović upečatljivo su dočarali predstavnike mafije. Dragica Tomas je korektna u ulozi Babuške, majke koja je odlučila da zaradi na smrti svog sina.
Vukotićka je u ovoj inscenaciji ogolila sve slojeve da bi došla došla do onog suštinskog, koji se jednostavno može čuti u tekstu koji je napisao Glowacki - to su inteligentni, promišljeni dijalozi začinjeni sa ironičnim humorom. U pozadini promašenih ljubavi i propalih životnih prilika, ostaju cinični komentari o svijetu u kojem živimo. Rediteljka je to dobro razumjela, pa je sasvim opravdano najveći akcenat stavila na glumačku igru. Nemoguće je emotivno ne odreagovati na replike koje nas podsjećaju da „u ovoj zemlji se poštuju samo kurve i lopovi“ ili da smo „u tranziciji i greške se dešavaju“. Na kraju se otkriva da se smrt, jedina neminovnost koja važi za sve (i one brojne kojima tranzicija predstavlja samo dugu perspektivu očaja i one malobrojne kojima donosi poslovnu priliku), može potkupiti izreklamiranom modernom pancirkom. Ipak, čini se da je sve to nebitno, već da je jedino važno obući papuče kada se ulazi u stan.
Uprkos scenskoj redukciji, koji je prepoznatljiv elemenat režije Ane Vukotić, nisu zapostavljeni ostali pozorišni elementi - efektna muzička tema Ivana Marović prati čitavu izvedbu, kostim Sandre Dekanić je funkcionalan, potpuno realističan i savremen. Vizuelni dio najviše je obilježila jednostavna i znakovita scenografija Aleksandra Vukotića. Čitava radnja se vrti oko jednog crvenog kauča, dok u pozadini stoje monumentalne, visoke kule - napravljene od kartonskih kutija. Na kraju će biti dovoljan samo jedan rafal da od monumentalnosti ostane samo ruševina.
Zahvaljujući dobro uspostavljenoj mjeri na izvođačkom i konceptualnom nivou predstava „Četvrta sestra“ predstavlja paradigmu onoga što bi domaće pozorište može biti a najčešće ne biva.
Za Čehovljeve „Tri sestre“, na kraju 19. vijeka nada je bila u Moskvi. Glowacki je sto godina kasnije premješta u Ameriku. Na tom tragu nameće se pitanje - gdje ćemo mi sa našom nadom? Nakon završetka predstave u vazduhu je ostao da lebdi balon, koji je za najmlađu Tanju predstavljao simbol mladalačkih želja i njihovih ostvarenja. Možda je našoj nadi upravo tu mjesto, u nekom neodređenom i univerzalnom prostoru kao što je vazduh. Ako uzmemo u obzir ono što je prikazano u „Četvrtoj sestri“- trijumf jeftine zabave, još jeftinijih interesa i na koncu, najjeftinijih osjećanja, ostaje sporna bilo kakava mogućnost prizemljivanja te nade. Jer ti trijumfi, nažalost, ne pripadaju samo predstavi kao produktu umjetničke imaginacije. Glowacki i Vukotićka su ih dobro prepoznali u stvarnosti koju dijelimo svi, te su uporišta i teksta i izvedbe u oštroj kritici društva i pojedinca koji formira to društvo i stvarnost takvu kakva jeste. I kojoj, na kraju, možemo samo da se smijemo, ali gorkim smijehom koji steže u grlu.
Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.
