Djordje, Javni čas je bio abrum da djeca malo počnu da razmišljaju kako umjetnost i razgovor pomažu i u savladavanju tabua... Koristan im je bio svakako. Što se tiče usaglašavanja "mentalne kondicije", svaka čast na hrabrosti da okupiš ljude koji su drugačiji, a isti... Povremeno je ona naša scenografija iza vas u amfiteatru, sa natpisom IZLAZ, bila jako zanimljiva... Nadam se da sve u koloniji teče kako želiš, a sigurna sam da će svima ovo biti jedno dobro iskustvo za dalje... Nasmijao me onaj RECEPT na blogu... teško je usaglasiti sve začine.
Once up on a time at (not so) wild Mittel Europe kojoj moja tadašnja zemlja Jugoslavija i jeste i nije pripadala, trebalo je da odnesem svoj scenario za celovečernji igrani film na čitanje slavnom glumcu. To zato što je veliki i meni zauvek najdraži reditelj iz one moje tadašnje zemlje želeo da po tom mom scenariju režira film, a mislio da je taktički bolje da slavnog glumca startujem ja, mlada, tek diplomirala scenaristkinja sa praznim CV-jem i još praznijim društvenim likom, nego on, reditelj, vršnjak glumca s kojim je već imao nekakvu ne isključivo pozitivnu i veselu istoriju.
Kao što neko reče ono veče: "O kakva hrabrost, skupiti ovoliko ljudi koji se ne poznaju..." I ta hrabrost je uvek pobeda dok postojimo. Ćutali ili pisali, ostaju tragovi jedne književne kolonije u Perazića dolu.
Marina Simić
Mobilna književna kolonija u Reževićima, Crna Gora, septembar 2014.
Mobilna književna kolonija u Reževićima i Gimnazija Kotor organizovali su 26. septembra u amfiteatru te škole javni čas na temu “Tabui tranzicije” (Prećutna zbilja koju živimo), uz učešće pisaca iz regiona, čitanje delova njihovih tekstova i razgovor sa mnogobrojnom mladom publikom.
Najlakši i najbrži način da uđeš u drugi svijet je ovo, rekao je Sale i navukao masku na glavu, strpao žutu disalicu u usta i nestao u valovima. Ja sam još neko vrijeme zurila u plavu crtu obzora i bilo mi je žao da uđem u drugi svijet, ovaj svijet je bio previše privlačan, utaban. Tu su duge grane mirte na kozjoj stazi čije su bobe tek počele rumenjeti, tu je je nar, je koromač, je marulja, je kaktus, je miris, je cesta kojom sam došla da bi se njome opet vratila.
Slučajnog čitaoca treba upozoriti na nepouzdanost pojedinih autora koji opisuju spisateljsku dokolicu u Reževićima. Rečenice poput: ,,Smijemo se u plićaku’’ ili ,,Voda je bila topla’’ proizvod su fikcije i destruktivnog uticaja mediteranskih izmaglica na stil mladog pisca. Istine radi, treba reći da su u plićacima (Perazića do, Petrovac, Smokvica...) vođeni razgovori isključivo na temu tabua u tranziciji i problema sa kojima se suočava zemlja koja teži evroatlanskim integracijama. Voda nije bila topla već veoma hladna, kako i dolikuje intelektualnom nivou na kom su razgovori vođeni.
... o tabuima u vremenu koje živimo, ali i o filmovima, golmanima, Paštrovićima... Učesnici razgovora u podrumu: Lamija Begagić, Ognjen Spahić, Stefan Bošković, Vasko Raičević, Saša Ljubiša, Đorđe Gregović...
Gledamo u horizont. I žvaćemo. Nakon progutanog posljednjeg zalogaja ustajemo i odmičemo se od stola. Pješačimo. Nagib je oštar i put je naročito krivudav. Osjećamo pritisak u koljenima čim ubrzamo hod. Na jednoj krivini fotografišemo se ispred horizonta i bankine. Pješačimo. Prisjećamo se lijevog i desnog skretanja. Nakon desnog nazire se narandžasta plaža. Sazuvamo se. Uranjamo u talase. Voda je veoma topla. Izranjamo iz talasa. Smijemo se u plićaku. Voda je i dalje veoma topla. Smijemo se u dubini. Prsti su nam smežurani. Sjedimo na oštećenim plastičnim stolicama koje liče na metalne.
Meni je dobro. Imam posao koji volim. Putujem. Ponekad me ljudi koje ne poznajem pozovu u goste. Onda dođu drugi ljudi koje ne poznajem i svi sjedimo na terasi, jedemo sir i masline i gledamo u plavo. Moj posao nije od ponedjeljka do petka, moj posao nije od 9 do 5. Ponekad radim dok gledam u pučinu. Ponekad pišem dok spavam. Ponekad pišem kad me u 5 ujutro probudi oluja na obali, kad nestane struje i vjetar uporno obija prozore. Meni je dobro.
