VASKO RAIČEVIĆ: ODGOVOR NA TEKST "IZMEĐU MALOG I VELIKOG OBROKA"’

Slučajnog čitaoca treba upozoriti na nepouzdanost pojedinih autora koji opisuju spisateljsku dokolicu u Reževićima. Rečenice poput: ,,Smijemo se u plićaku’’ ili ,,Voda je bila topla’’ proizvod su fikcije i destruktivnog uticaja mediteranskih izmaglica na stil mladog pisca. Istine radi, treba reći da su u plićacima (Perazića do, Petrovac, Smokvica...) vođeni razgovori isključivo na temu tabua u tranziciji i problema sa kojima se suočava zemlja koja teži evroatlanskim integracijama. Voda nije bila topla već veoma hladna, kako i dolikuje intelektualnom nivou na kom su razgovori vođeni. Tačno je da su dva čovjeka (gospoda Mihajlović i Bronson) za susjednim stolom u kafani na plaži govorili o savatavanju žena, ali ovo treba shvatiti isključivo u metaforičkom smislu, jer jedan od njih magistrirao je sa tezom o likovima žena kod Dostojevskog, dok je drugi vrhunski poznavalac američkog vesterna. I manje načitanom čitaocu jasno je da tuneli, crvene stijene i kameni usjeci predstavljaju neoegzistencijalističke simbole. Nekoliko fotografija sa zavidnim umjetničkim dojmom upotpunjavaju sliku o koloniji ozbiljnih ljudi posvećenih istraživanju novih formi i iskušenjima savremenog društva. Neka bude uzeto u obzir da ove male natuknice imaju svrhu da prikažu realno stanje duha i atmosferu u rezidenciji za pisce, jer autor ovih redova tek nakon ispunjavanja svoje dnevne potrebe za objektivnošću može da se vrati mirnom gledanju u horizont.

Vasko Raičević

Mobilna književna kolonija u Reževićima, Crna Gora, septembar 2014.