STEFAN BOŠKOVIĆ: IZMEĐU MALOG I VELIKOG OBROKA

Gledamo u horizont. I žvaćemo. Nakon progutanog posljednjeg zalogaja ustajemo i odmičemo se od stola. Pješačimo. Nagib je oštar i put je naročito krivudav. Osjećamo pritisak u koljenima čim ubrzamo hod. Na jednoj krivini fotografišemo se ispred horizonta i bankine. Pješačimo. Prisjećamo se lijevog i desnog skretanja. Nakon desnog nazire se narandžasta plaža. Sazuvamo se. Uranjamo u talase. Voda je veoma topla. Izranjamo iz talasa. Smijemo se u plićaku. Voda je i dalje veoma topla. Smijemo se u dubini. Prsti su nam smežurani. Sjedimo na oštećenim plastičnim stolicama koje liče na metalne. Pijemo kafu solidnog kvaliteta. Gledamo u horizont. Povremeno pogledamo i u ogromni, dovoljno neizgrađeni hotel koji je zatrpan kamenjem i stijenjem. Vraćamo pogled prema narandžastoj plaži. I horizontu. Pijemo pivo. Slučajno slušamo razgovor muškaraca koji bi „savatali“ dvije žene. Ali ne bi ni mir da naruše. Jedan od njih je jebao u životu deset hiljada puta. Zato su ipak izabrali mir. Ustajemo. Dok plaćamo gledamo u njih. Beskrajno su odvratni. Pješačimo. Ulazimo u pećinski otvor. Prolazimo kroz četiri tunela. Između njih, posmatramo prelamanje talasa u kamenim usjecima. Iznad su nadvijene crvene stijene. Staklo naočara dodatno pojačava crvenu boju. Fotografišemo se. Pješačimo. Osjećamo bol u nogama. Još dva tunela. Između njih, prestrašili smo zelembaća kojeg su debele Ruskinje željele da fotografišu. Nešto su rekle. Stižemo u Petrovac. Pažljivo smo izabrali najudobnije stolice. Ližemo sladoled. Slušamo Doris Dragović. Komentarišemo njen glas. Onda i ostale glasove hrvatskih pjevača. I izgled. Završavamo s Jelenom Rozgom. Šetamo i ulazimo u more. Sa bova pazimo na naše stvari koje su na plaži. Razgovaramo o književnosti. Ponekad kratko zaronimo da bismo pročistili sinuse. Izlazimo iz mora. Gladni smo. Dolazimo do trafike iz koje nam prodavačica naručuje taksi koji je jeftiniji od ostalih taksija. Taksista je njen sin. Stiže taksi bez oznaka. Izvinjavamo se jer su nam šortsevi mokri. On se izvinjava zbog prljavih sjedišta. Nisu prljava. Kratko smo razgovarali. O oluji i cijenama regularnih taksija. Izlazimo iz kola na magistrali. Komentarišemo njegov izgled. Nemoguće je da joj je sin. Skrećemo sa magistrale u usku uličicu. Otvaramo kapiju. Ulazimo u baštu. Na stolu je meso koje se dimi. I krompir. Sijedamo bez riječi i jedemo. I gledamo u horizont.

Stefan Bošković

Mobilna književna kolonija u Reževićima, Crna Gora, septembar 2014.