RENATO BARETIĆ: Ne plaču samo oči

Kad govore ili pišu o plaču, svi spominju samo oči, nitko nos. Pustiti suze da izviru, klize i kaplju koliko im se god i kamo hoće, to je dobro. Bude čak i ugodno osjećati ih kako se hlade putujući prema vječnom ponoru ispod obraza; možeš ih i brojati: koliko ih se odvažilo na taj zadnji skok, a koliko ih je odustalo i osušilo se od straha nad bezdanom...

"Vidiš da glumi", rekao bi Tata svaki put kad bi zajedno gledali televiziju, a neka glumica plakala na ekranu. "Da stvarno plače, curio bi joj i nos, ne ovako, samo oči".

U romantičnim i potresnim scenama ima mjesta samo za suze, ne i za sline iz nosa. One nisu romantične, one ili cure ravno i ljepljikasto niz grebene iznad usne, ili se, prestrašene, gadljivo ovjese s vrha nosa i očajnički mole da ih ušmrkneš nazad ako ne želiš da ti ostave mrljice na odjeći, drugačije i vidljivije od onih kakve ostavljaju suze.

Rekla je vozaču da parkira na autobusnoj stanici s koje je onomad zauvijek pobjegla. Nije plakala jučer, kad je stigla, nije plakala danas na sprovodu. Bila je sigurna da to nikome nije promaklo i da im je svima zbog toga nešto kriva. I ostat će za njom, sad kad ponovo zauvijek ode, priča o kćeri koja nije ni suzu pustila na sprovodu svoga oca, jedinog roda kojeg je još imala na ovom svijetu.

Stao je i isključio motor bez riječi, naviknut na to da govori samo kad ga šefica nešto pita. Volio je svoj posao, volio je to što vozi i šuti, baš kako i njoj odgovara.

Nije htjela gledati kroz prozor, nije htjela gledati ni pred sebe, u naslon i vozačev kovrčavi tiljak nad njim. Htjela je samo plakati. Napamet je iz torbice izvukla neotvoreni paketić s papirnatim maramicama, odlijepila poklopac i dopola izvukla prvu maramicu. Da bude spremna, čim krenu sline iz nosa.

Odlučila je plakati, nisu joj za to trebali svjedoci, odlučila je plakati sama zbog sebe, poželjela je oplakati ono što nikad nije. Kad te progone mržnja i gađenje, nema vremena za suze. Sad je, s Tatom sigurno zakopanim ispod stotinjak kilograma zemlje, došlo vrijeme i za njih.

Kao u onoj dječjoj pjesmici o nedužnom janjetu kojeg je otac kupio za dvije pare, pa potom uslijedi niz kazni i smrti, a jedino otac, glavni krivac za cijelu tu ulančanu nesreću, ostane pošteđen i nekažnjen. Tako je bilo i s Tatom, a jedino je ona to znala, nitko drugi među onima koji su jučer i danas plakali. Je li to što je sad umro ipak neka zakašnjela kazna za ono što je davno učinio? Možda jest, a možda i nije, osamdeset i pet godina života ne zvuči baš kao kazna za nekoga s takvom popudbinom, dugom skoro pola stoljeća. Ali neka, barem je sad mrtav.

Zaplakala je, počela brojati suze, prestala brojati suze, pa nanovo počela. Palcem i kažiprstom spremno je pridržavala onu prvu maramicu. Brojala je i čekala, isplakala više suza nego... Nije se mogla sjetiti s čim bi uopće tu količinu svojih suza mogla usporediti.

Izvana su, kroz graju prolaznika, dopirali zvuci crkvenih zvona i pozivi iz zvučnika s oba minareta, ali glasnije od svega čula je odnekud Tatu: 

"Vidiš da glumi. Da stvarno plače, curio bi joj i nos, ne ovako, samo oči".

Gurnula je maramice nazad u torbicu i suho rekla:

- Vozite me odavde.

- Kamo ćemo? - upita vozač.

- Bilo kamo odavde - odgovorila je, osjetivši kako joj je posljednja suza kapnula na bedro. Naslonila se i udahnula duboko, do dna pluća, kroz nos.

*Odgovor na "izazov" Đorđa V. Gregovića, povodom filma "Free Zone"

Književna kolonija 2015, Blizikuće, Crna Gora