ĐORĐE V. GREGOVIĆ: Liberum theme ili Slobodna tema

Čovjek ovog vremena nije uvijek slobodan da izabere temu, kao ni društvo, kao ni prostor. Zabrinuti čovjek će sumnjati u temu, u društvo i u prostor. A pisca će tema sama pronaći, bez obzira na društvo i na prostor u kome se zatekao.

• Na jedinoj književnoj koloniji koja se organizuje u Crnoj Gori, krajem septembra 2019 održane po šesti put, sve slobodne teme na ovom svijetu su se ulivale u jednu – TEMU SJEĆANJA. Niko to nije izričito zahtijevao niti nametnuo drugima, ali je fenomen sjećanja kao motiv u razgovoru odveo sedmoro pisaca na čudno putovanje i još čudniju diskusiju.

SJEĆANJE jeste fenomen ovog vremena, upravo jer se strahovitim razvijanjem informativne tehnologije i zbog neminovnih posledica tog razvoja – naslućuje gubitak sjećanja kao potrebe za izražavanjem pojedinačnog identiteta. Naslućuje se redukcija sjećanja na kratke lične impresije i emocije, bez značajnije važnosti u širem kontekstu. Tu važnost sjećanja za kolektivno, čak i za naučno, istorijsko i kreativno pamćenje – savremena informativna tehnologija razara do atoma. Sjećanje se višestruko ukida virtuelnom memorijom. Sjećanje se redukuje i vizuelnom memorijom oličenom na društvenim mrežama. Sjećanje se ukida kao nepouzdano i subjektivno naspram hladne tačnosti tehnološkog svijeta. Sjećanje se ukida perfidnom sumnjom u ljudski potencijal i treba da bude zamijenjeno bezličnim i bezbrojnim informacijama. Sjećanje se, na koncu, briše optužbama da nerijetko generiše retrogradnu prošlost sukoba.   

Tako je na koloniji pjesnik Ilhan Pačariz rekao da treba razmišljati  o budućnosti sjećanja. Ta budućnost je neizvjesna, reče. Vita Trebovac tihim vojvođanskim glasom pominje sjećanje kao spasonosno rješenje koje će, kao takvo, civilizacija sigurno zamijeniti ili ukinuti jer je prijetnja. Neko se dosjeti izraelskog filma Valcer s Baširom u kome jedno lično sjećanje dopunjuju drugi i čine ga cjelovitim. Neko pomenu da ljudi preuzimaju tuđa sjećanja i usvajaju ih kao svoja. Neko pak, reče – Ne sjećam se svog sjećanja...

Hoće li sjećanje uopšte opstati? Kako će se manfestovati? I hoće li biti beskorisno, pitao se gospodin-pisac iz Sarajeva Željko Ivanković. U što i zašto ćemo sjećanje koristiti, pitao nas je. Nijesmo znali te odgovore ali nijesmo smjeli odustati od razgovora. Karlo Astrahan pomisli na sjećanje kao na zabavu, na dobar vic o našim ličnim avanturama koje su važne ali nedovoljne u apokaliptičnom svijetu. Valjda je rekao i onu jednu rečenicu  o autocenzuri koja postoji u ljudskom sjećanju.

Neki dan kasnije pjesnikinja Dorta Jagić reče da se sjeća svega.

Sjećanje je na latinskom memoriae, na francuskom memoire, a na jeziku Zulua – inkumbulo. Inkubacija, taj potmuli period razvijanja neke bolesti, već je počela – imamo 120 gigabajta, pa 250, onda 500 tih gigabajta, pa 1 terabajt - sve dok ne izbrišemo sjećanje koje nosi lični pečat. Čini mi se da je tada Rade Jarak, pisac- buntovnik iz Zagreba, natuknuo da je ta lična nota nepouzdana ali potrebna kako bi svijet imao lice. Isto mislim. Bez mrlja, fleka i pomalo lažnih navoda – sjećanje nije sjećanje već nešto kao rentgenski snimak. Neka vrsta zombi-sjećanja. Nasuprot tome, životno sjećanje ostavlja vrlo nepovjerljiv trag i pruža dokaz o nedovršenosti čovjeka. A to je, priznaćete, Božja volja i naša dobra sudbina.

Jedne druge večeri pred istom kućom i toplim kamenim zidom smo se smijali. Ne sjećam se da li  smo govorili o sjećanju ili svojim snovima.

*Đorđe V. Gregović je organizator književne kolonije u selu Kuljače iznad Svetog Stefana (23-30.9.2019)

**Na naslovnoj fotografiji: učesnici kolonije u Casper baru u Budvi