Zajedništvo raznolikosti
I ovogodišnje, 12. izdanje Beogradskog festivala igre (BDF), održano od 23. ožujka do 9. travnja, pokazalo je da se radi o iznimnoj manifestaciji, koja svojim predstavljanjem vrhunskih djela suvremenog plesa i modernog baleta sve više postaje jedna od najrespektabilnijih u regionalnim, pa i širim okvirima: gotovo tri tjedna trajanja, četiri grada, 12 svjetskih kompanija, 16 koreografa, pune i najveće dvorane, nerijetko i razgrabljene ulaznice... U ova turbulentna vremena, na Balkanu, s umjetnošću koja traži predanost i sabranost ne samo na sceni nego i ispred nje - to teško da se može okarakterizirati drugačije do kao uspjeh, tim veći kada se zna da je glavni pokretač i organizator svega jedna osoba - umjetnička direktorica festivala Aja Jung.
Pa ipak, čak ni taj, još donedavno i ne baš toliko endemični spoj kvalitete i kvantitete, renomiranih umjetnika i zainteresirane publike, nije najvažnije dostignuće BDF-a: ono što na ovim prostorima u posljednje vrijeme predstavlja pravo čudo jeste sposobnost da se pod istom egidom okupe ne slični pristupi i izrazi, a različiti umjetnički dometi - kako to sve češće, manje zbog besparice, a više usljed ideološke polarizacije, biva na mnogim festivalima, nego da se zajedno predstave slični, vrhunski dometi, no raznoliki, ponekad i naizgled suprotstavljeni umjetnički svjetovi.
Bez obzira kakvu "umjetničku igru" (termin kojim organizatori objedinjuju suvremeni ples i moderni balet) preferirali, vrlo je teško, gotovo nemoguće iz programa toga festivala odbaciti nešto što je trebalo propustiti, ili pak izdvojiti samo jednu ili dvije predstave koje se "moralo vidjeti": tango zabavu "m¡longa" Sidija Larbija Cherkaouija u izvedbi londonskog Sadler's Wellsa, kultnu izraelsku "Ostrigu" kompanije Inbal Pinto i Avshaloma Pollaka, hipnotički "Tarab" Laurence Yadi i Nicolasa Cantillona i njihove ženevske kompanije 7273, "Pjesme" Richarda Siegala i "Lijevo desno lijevo desno" Alexandera Ekmana u izvedbi Hesenskog državnog baleta, nastalog nedavnim spajanjem ansambala Wiesbadena i Darmstadta... Ili pak tri zaljubljeničke parodije baletnih klasika u izvedbi popularnog njujorškog Les Ballets Trockadero de Monte Carlo, žestoke "Memoare jedne buve" barselonske kompanije nevjerojatne Sol Picó, ozbiljna eksperimentalna "Antitijela" plesne trupe Talijana Roberta Zappale, fascinantne "Kylianove produkcije", snažnog norveškog "Gosta" Ine Christel Johannessen i zero visibility corp., duhoviti "Pazi na raskorak/Mind a Gap" briselske kompanije Antona Lachkyja, energični i eklektični francuski "Boks boks" Mourada Merzoukija i Compagnie Käfig, bespoštedno "Sunce" londonske kompanije Hofesha Shechtera, ili dirljivi "Tempus fugit" Johana Ingera i britki "Udruženi rad/Flockwork" Alexandera Ekmana u izvedbi Balleta Basel.
Program 12. BDF-a bio je tako jedna od rijetkih prilika u kojima se doista može upotrijebiti u posljednje vrijeme (u kulturi i umjetnosti) inače prečesto ponavljana sintagma kako je odabir između ponuđenoga "stvar ukusa".
Za one koji, uz kriterij izvrsnosti, posebnu pozornost pridaju umjetničkoj hrabrosti, testiranju i pomicanju granica te društvenom angažmanu, svakako su ipak nešto uzbudljivije bile koreografije "Gost" Ine Christel Johannessen, "Memoari jedne buve" Sol Picó i "Boks boks" Mourada Merzoukija. (Sve prethodno navedeno moglo bi se odnositi i na "Sunce" originalnog izraelsko-britanskog autora Hofesha Shechtera, no njegova hardcore bezobraznost izdvaja ga od svega viđenoga; također, nije suvišno istaknuti ni kako, na nešto drugačiji način, po prevladavajuću ravnodušnost i/li uniformiranost mogu itekako subverzivno-transformirajuće biti i mistične, neponovljive koreografije slavnog Jiŕija Kyliana, te emancipatorske plesne ekstaze Laurence Yadi i Nicolasa Cantillona, kao i lucidni ludizam Anthona Lachkyja i humorni perfekcionizam trokaderovaca, ili pak pulsirajući aforizmi Alexandera Ekmana).
Sunce, Hofesh Shechter
Norveška koreografkinja Ina Christel Johannessen u svome je tek nedavno u domovini premijerno predstavljenom djelu "Gost" beogradskoj publici ponudila odlučno i temeljito umjetničko istraživanje jednog od gorućih pitanja suvremenog svijeta - onoga o gostima i domaćinima. Inspirirana pričom Alberta Camusa, dvostrukost čijeg francuskog naslova "L'Hôte", odnosno mogućnost da se on prevede i kao "Gost" i kao "Domaćin", već ukazuje na kompleksnost tematike, koreografija je to koja od prvog trenutka snažno gledatelja uvlači u svoj bogati i intenzivni, ekstremno emotivni, strastveni, no ne i bezglavi svijet, u kojemu svakoga od 12 plesača kao da pokreće neka kozmička snaga što povezuje, ali i, kroz snažno ritualizirani, pročišćujući pokret, otkriva osob(e)nost svakoga od njih.
Gost, Ina Christel Johannessen
Poput unekoliko joj bliskog rukopisa norveškog koreografa iranskog podrijetla Hoomana Sharifija, Ina Christel Johannessen uz pomoć orijentalne i elektroničke glazbe i reduciranih, ali efektnih scenografskih rješenja (gomile vrtećih okruglih stolaca bez naslona) kreira polje u kojemu se sve, nekada brzo i jasno, nekada više potmulo i prigušeno, ali - konstantno dubinski mijenja: od uloga u kojima se pojedinci nalaze i njihovih unutarnjih stanja, preko (suprotstavljenih) grupa kojima pripadaju do cjelokupne atmosfere. Unatoč toj (unutarnjoj) žestini, riječ je o svijetu iznimne poetičnosti i zanosa te upečatljive ljepote, koji, za razliku od Hoomanova, ima i konkretnija, "figurativna" uobličenja i vidljiviju dramaturgiju.
Memoari jedne buve, Sol Pico
Sličnu a opet sasvim drugačiju žestinu na pozornici je (i osobno) pokazala Sol Picó u "Memoarima jedne buve": kao i u "Jezeru komaraca", te neumorna plesačica i koreografkinja od suvremene civilizacije i ovaj put uzima ono najgore - frenetičnu izgubljenost i ekstatičnu dekadentnost, te ih radikalizira i dovodi do apsurda, istovremeno im suprotstavljajući vlastitu (pobunjeničku) vitalnost i (crnohumornu) maštovitost, među ostalom i onu fuzioniranja svih vrsta pokreta - lokalnog folklora, klasičnog, suvremenog plesa... Ispražnjujući u tom uraganskom procesu nihilistički svijet od njegova (isprazna) sadržaja i "puneći" ga novim životom i smislom, četrdesetineštogodišnja plesačica, zajedno s Valentíjem Rocamorom i Torom i Carlosom Fernándezom Fuentesom te "statistom" u pozadini, kreira anarhističan, nomadski, robinhudovski svijet, koji priziva mnoga poznata umjetnička (pa i filmska) imena, ali ipak ponajprije plijeni autentičnošću.
Boks boks, Mourad Merzouki
Francuski koerograf i plesač sjevernoafričkog podrijetla Mourad Merzouki sa svojom se kompanijom Käfig, stacioniranom u Créteilu, bori pak da u jedinstven izraz sublimira još teže pomirljive tjelesne izraze - boks, hip hop i suvremeni ples, odnosno kazalište, što je na počecima predstave "Boks boks" i vidljivo: za taj kontekst raskošna, na momente možda malo i preupadljiva scenografija i kostimografija te uklopljenost u koreografiju (svirajućeg) Gudačkog kvarteta Debussy, u isto vrijeme kontrapunktiraju i prikrivaju izdvojenost i (početnu) neuklopivost spomenutih načina kretanja. Ali, kako se predstava razvija, Merzoukijeva ambiciozna ideja ujedinjenja raste te se ostvaruje pred očima gledatelja, da bi se na kraju pretvorila u čisto slavlje pokreta koje, zahvaljujući neviđenim plesnim bisevima iznuđenima od oduševljene publike, uspijeva preskočiti i vlastita (pesimistična) konceptualna ograničenja.
Vesna Pažin
