Vrhunci 13. ZFF-a

Za razliku od par prethodnih Zagreb film festivala, u kojima se među mahom osrednjim naslovima isticalo tek nekoliko ostvarenja, ovogodišnje, 13. izdanje ZFF-a, održano od 14. do 22. studenog, gledateljima je ponovno ponudilo program znatno ujednačenije solidne kvalitete, u kojem je favorita bilo puno teže izdvojiti i zbog činjenice da se radi o filmovima tematski i stilski izuzetno raznolikim, međusobno gotovo neusporedivima. To se prvenstveno odnosi na glavni natjecateljski program koji, podsjetimo, na ZFF-u čine prvi ili drugi redateljski uratci, te na popratnu sekciju "Ponovno s nama",  kojom festival nastavlja pratiti rad svojih ponajboljih nekadašnjih (polu)debitanata, pa i na "Velikih 5", dok su ostali programi - izuzev, naravno, posvete Orsonu Wellesu i uvijek odlično posjećenih hrvatskih "Kockica" -  baš zbog toga uglavnom ostali u drugom planu.

I u tako ozbiljnoj konkurenciji, najviše pažnje i pohvala zaslužio je ipak dobitnik kanske Velike nagrade žirija, "Šaulov sin" mađarskog debitanta Lászla Nemesa, kojemu je i žiri ZFF-a - redatelji Jessica Woodworth i Levan Koguashvili te producent Christoph Thoke dodijelio glavnu nagradu "Zlatna kolica".

"Šaulov sin" je filmski minuciozno, analogno (na 35-ici) snimljeno djelo, čija je redateljsko-scenarističko-snimateljsko-glumačko-auditivna... izbrušenost tim fascinantnija kada se ima u vidu neviđen spoj manijakalnog tempa, visokog intenziteta i iznimne (unutarnje) usredotočenosti, kao i tema filma - (ne)život zatočenika koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau koje su nacisti izdvajali u svojversne specijalne jedinice -  tzv. Sonderkommando, te ih mučili prisiljavajući ih da pomažu pri masovnim ubojstvima i likvidiranjima tijela ostalih logoraša.

Postavljajući gledatelja ne toliko u kožu glavnog junaka - Šaula Ausländera, koliko za njegova najnajbližeg svjedoka, redatelj čini ono što još nije napravljeno: ostavlja ipak (malo) prostora za uvid, ali ne dopušta ni vremensku ni prostornu distancu dovoljnu da bismo sažaljevali ili pak moralno secirali tog mađarskog Židova i njegove sunarodnjake kojima je zamračena nacistička mašinerija bez stvarnih lica i ljudi dodijelila kratkotrajni "povlašteni" položaj izravnog "uvida sa sudjelovanjem" u pakao svog monstruoznog svijeta.

Puno jasnije nego što je (ako je) to slučaj u drugim filmovima o Holokaustu, Nemes pokazuje da se ono što se dogodilo u nacističkim logorima dogodilo svima nama, čitavom čovječanstvu, te - kako je u razgovoru nakon filma u Kinu Europa i naglasio izvrsni glavni glumac, također debitant, nekadašnji underground glazbenik, diplomirani redatelj, predavač judaističkih studija u New Yorku i pjesnik Géza Röhrig - odbija zavaravati kako je za preživjele "ovaj svijet više ikada bio moguć u boji". I upravo to je ono što gledatelja ostavlja "smrznutim", sposobnim samo da slijedi vjerujućeg i djelujućeg glavnog junaka te uz njega (do)čeka trenutak ozarenja i svjetlosti nekog drugog svijeta...

Iako film paralelno prati i pripreme za pobunu i samu pobunu logoraša, njegov glavni pokretač neprestano je nezaustavljivo djelovanje Šaula Ausländera, čije je kameno lice gotovo stalno pred nama, i čije ime i prezime teško da su slučajni: Šaul je u Bibliji prvi židovski (svjetovni) kralj, a Ausländer je na njemačkom stranac. Taj Nemesov kralj-stranac, a možda i sam "Šaulov sin", djeluje protiv svih logoraških i "ovozemaljskih" zakona "preživljavanja": do tada živi mrtvac, on se ponovno pokrene (iznutra) u trenutku kada svjedoči čudu dječaka koji preživi gasnu komoru, te čini sve ne bi li spriječio njegovo spaljivanje i uspio ga pokopati s rabinom i uz molitvu (kadiš).

Redatelj i koscenaristica Clara Royer uklopili su u priču dovoljno naznaka kako je glavni junak u dječaku prepoznao svoga sina, što njegovo ponašanje čini logičn(ij)im i onima koji u filmu ne vide ili ne žele vidjeti presudnu metafizičku i religioznu suštinu, no ona je ono što zapravo omogućava "Šaulovog sina". U suprotnom, bez obzira na iznimno redateljsko postignuće, fascinantnu kameru Mátyása Erdélyja, montažu Matthieua Taponiera, rijetko upečatljiv zvuk i ostalo, postavljalo bi se pitanje čemu golo reproduciranje bezizlaznog užasa, kad su već Alain Resnais i Jean Cayrol u "Noći i magli" 1955.  godine te Claude Lanzmann u "Shoahu" 1985. (po)kazali sve što se o tomu imalo (po)kazati. 

Ovdje možda treba napomenuti kako je posve nejasno zašto je prevoditelj (i festival) naslovio film "Saulov sin" kada to židovsko ime na hrvatskom glasi Šaul, osim ako se ne radi o još jednoj, u gotovo svim ostalim hrvatskim filmskim festivalima uobičajenoj prevodilačkoj ignoranciji, već viđenoj u "posljednjim gozbama" i mnogim drugim sličnim "biserima". 

Nešto posve drugačije na sličnu temu kreirao je Estonac Martti Helde u filmu "Susret vjetrova" (Risttuules), nastalom na osnovu autentičnih pisama što ih je godinama suprugu Helduru pisala studentica filozofije Erna, Estonka koju su u lipnju 1941., zajedno s  još tisućama stanovnika baltičkih zemalja, Sovjeti kao "anti-sovjetske elemente" odvojili od familija i deportirali uglavnom u Sibir. Još jedan dugometražno-igrani debitant, Helde se odlučio na originalan i rizičan potez: film je u cjelosti realizirao od desetak "tableaux vivants", začudnih prizora u kojima su brojni glumci zaustavljeni u dramatičnim situacijama, "tablama" kroz koje kamera kao da klizi, dok u off-u slušamo izvatke iz Erninih pisama.

"Susret vjetrova" iznimno je emotivna, na momente možda i presentimentalna poetska saga, čija izvedbena neobičnost i zahtjevnost u početku mogu odvlačiti pažnju i smetati, no nakon nekog vremena pokazuje se kako crno-bijela zaustavljenost "živih skulptura" jako dobro korespondira s onim o čemu film govori - gotovo nadrealnom surovošću državnih terorizama koji socijalnim inžinjerinzima i "humanim preseljenjima" u trenu nepovratno prevrću živote ljudima,  onemogućavajući mnogima da ih ikada više doista nastave.

Da postoje i više ili manje uspješni pokušaji uzvrata, od pojedinca prema sustavu, pokazuje pak još jedan odličan film urugvajskog redatelja Rodriga Pláa, "Čudovište s tisuću glava", o ženi koja se protiv surovog zdravstvenog sustava i osiguravajućih društava bori jedinim što ima: vlastitim očajem zbog terminalno bolesnoga muža i pištoljem kojim jedva da se zna služiti. Jedan od zasigurno najboljih latinoameričkih redatelja koji rijetko dobija pažnju koju zaslužuje, autor "Unutrašnje pustinje" i "Kašnjenja", snimio je ovaj put nešto nezahtjevnije djelo, ali njegova socijalna oštrica nije ništa manje precizna i žestoka: "Čudovište s tisuću glava" film je koji bi barem jednom trebali pogledati svi koji ina ovim prostorima navijaju za (još veću) privatizaciju zdravstvenog sustava. 

Pored Pláovog, ovogodišnji Zagreb film festival ponudio je publici još tri jako dobra do izvrsna latinoamerička naslova, među kojima je možda najzanimljiviji "Neonski bik" Brazilca Gabriela Mascara, rijetko uspješni spoj karnalnog i sofisticiranog na filmu, vizualno vrlo dorađen te iznimno širokog, začudno dobro  izvedenog raspona koji ide od neonskog (p)op-arta preko zemljanog ready-madea do gotovo-dokumentarizma.

Jedini donekle upitni moment u tom ostvarenju koje govori "o ničemu" - prati svakodnevni život skupine zaposlenika brazilskog rodea, jeste scena u kojoj jedan od protagonista vodi ljubav s noćnom portirkom/zaštitarkom u visokom stupnju trudnoće (s drugim čovjekom), koja je problematična ne toliko zato što ovdje, za razliku od "Ti mene nosiš" Ivone Juka, "sitni" detalj već prilično zaokruženog trbuha nema drugog (dramaturškog) opravdanja do redateljeve potrebe za transgresijom, koliko zbog toga što ta, sama po sebi jako lijepa scena stvarnog seksa dvoje glumaca, narušava ritam filma te je posve jasno kako je, takva kakva jest, ostavljena samo zato što što je siguran "teaser" za mnoge.

Baš nikakvih problema s ritmom nema, međutim, film "Izdaleka" Lorenza Vigasa, koji je osvojio ovogodišnjeg venecijanskog Zlatnog lava, a koji govori o odnosu sredovječnog, dobrostojećeg apatičnog homoseksualca i siromašnog, žestokog mladića s ceste kojega on dovodi u svoj stan i plaća mu "da ga samo gleda". Snimljen po scenariju što ga je 48-godišnji dokumentarist iz Venecuele načinio zajedno s Guillermom Arriagom, (ko)scenaristom "Babilona", "21 grama" i "Pasje ljubavi", "Izdaleka" je kompleksan film koji izvrsno objedinjuje više razina, među kojima je jedna moguća i ona alegorijska. Način na koji se odnos dvojice ljubavnika odvija te kako završava mogao bi, naime, biti i precizan, korak po korak razrađen prikaz "proizvodnje" fanatika, "samoubojice" koji prljavi posao za blaziranog i pasivno agresivnog "gazdu" obavlja i bez da mu se to otvoreno kaže.

   
Četvrti latinomerički i još jedan brazilski film na ovogodišnjem ZFF-u - "Druga majka" Anne Muylaert, prikazan u suradnji s "Kinom Mediteran", projektom revitalizacije kino programa u Dalmaciji, znatno je nepretencioznije, no također izuzetno inteligentno te, što je sve rjeđe, optimistično filmsko djelo koje kroz odnos majke-sluškinje u bogatoj familiji u Sao Paolu i njezine odvojeno odrastale kćeri britko tematizira sve teže podnošljive ali i sve teže opravdive velike razlike unutar brazilskog ili bilo kojeg drugog društva u suvremenom svijetu.
 
Kada je o filmovima iz popratnih programa 13. Zagreb film festivala riječ, svakako treba barem spomenuti i tri koja zaslužuju posebnu recenziju: "Mladost", najnoviji majstorski uradak u kojem talijanski redatelj Paolo Sorrentino odaje dostojnu,  nadajmo se ne i posljednju, počast visokoj (zapadno)europskoj kulturi i umjetnosti, zatim film sjajnog Rumunja Radua Judea "Aferim!" (preveden kao "Bravo!"), koji istu tu počast odaje "niskoj" (istočno)europskoj narodnoj predaji, te pomaknuti, bizarni i raskošni fantastično-jezoviti triptih "Priča nad pričama" Mattea Garronea, za koji bi se, s nešto pjesničke slobode, moglo reći kako s puno stila p(r)okazuje najgore i od prvog i od drugoga.

Vesna Pažin