Tsai Ming-Liang i Lav Diaz na 26. FAF-u

Čovjek je čovjeku – što? Brat? Vuk? Liječnik? Prostitutka? Narcis? Žena? Čovjek  je čovjeku suvišan? Ili? Eto na kakve misli navodi film „Dani“ tajvanskog redatelja Tsaija Ming-Lianga, prikazan prvog dana ovogodišnjeg, 26. Festivala autorskog filma, i to u Domu omladine Beograda, u kinu dakle, na velikom platnu, za koje je i rađen.

Već od početnih prizora jasno je da je to takav film, netko bi rekao: pretenciozan, i odmah demonstrativno odustao od daljnjeg gledanja, unatoč oznaci “Kompeticija Berlinala” i reputaciji autora, kao i savršeno postavljenim i odigranim prvim scenama, ili možda baš zbog toga. No, sva sreća, netko od organizatora festivala, izbirljivih filmofila teških na komplimentima, moguće da je to bio umjetnički direktor Srđan Vučinić, napisao je u uobičajeno novinski oblikovanom i lapidarnom katalogu FAF-a da su Dani „još jedno remek-djelo u jednoj od najneverovatnijih karijera savremene kinematografije“.

I tako... malo po malo, film u kojem je „izostanak titlova namjeran“, u kojemu jedva da se nešto govori i nije se moguće izgubiti u prijevodu, odvede vas na drugi kraj svijeta, u posve nepoznatu zemlju, u svijet koji uopće ne biste gledali, u život kojemu ne želite svjedočiti, i pokaže vam da je čovjek čovjek, da je čovjek Kang nesretan, bolestan, tužan i usamljen.  

Ne, ne bi se reklo da je depresivan, prije da je burnout, pregorio; on je filmaš, ali, mogao bi biti i nekakav biznismen, menadžer, državni službenik: ima novaca, ali i svakakve bizarne simptome, bolove navodno, prisline pokrete i trzanja glave,  da li somatske ili neurotične, ništa ne znamo, i zapravo se odmah zapitamo i tko je uopće i kad i zašto odvojio to dvoje, sigurno se to nije dogodilo u kulturi u kojoj se on upravo liječi, nekim čudnim medicinskim ritualom s akupunkturnim iglicama, žarom, elektrodama i tko zna čim sve ne. Pa i seksom, kasnije. Ako se to može zvati seksom, iako ljubav sigurno nije, bar ne još. To je nekakva visoko koreografirana masaža, možda i ne tako neuobičajena, tko zna, neki čin predavanja; da li i iscjeljenja?

Redatelj kao da se poigrava gledateljskim očekivanjima i odbojnostima, sve se vidi i ništa se ne vidi: dva naga muškarca lijepih tijela, Tsai Ming-Liang kao da nam pokazuje kako i muška, oblo-čvrsta stražnjica može biti tek motiv kao i svaki drugi, istina, odnedavno sve popularniji u filmskoj umjetnosti, te uglavnom u (gipkim) muškim rukama, ali dostojan artističkog opravdanja.

Sve to i jeste i nije zapravo važno, jer i film i njegov protagonist plutaju u nekoj dubokoj, neviđeno opipljivoj duševnoj čežnji, koja nadilazi moguće, a ne rastače, naprotiv, kao da upravo ona čini stvarnim, neprimjetno i nenasilno strukturira sav taj inače tek rutinski i prazni život čovjeka-muškarca na početku novog milenija.

Iskusni tajvanski autor, među ostalim, “Pobunjenika neonskog boga” i “Pasa lutalica”, spomenuti mood i čežnju oslikava različitim, pomno kreiranim urbanim mjesto-vremenima, i to tako da kretanja u kadru, i izvan njega, nerijetko i slučajnih namjernika, oblikuju ovo prvo, dok je drugo određeno monotonim ritmom mahom popratnih zvukova, kiše, kuhanja, grada (Bangkoka), a, u određenim trenucima, i znakovite glazbene teme “Svjetala pozornice” Charlija Chaplina, iz posve neočekivana izvora.  

U tako postavljenom okviru, za uvjerljivost filma presudna je upečatljiva prisutnost dvojice glumaca, pogotovu Tsaijeva stalnog partnera, pedesetdvogodišnjeg Tajvanca Leeja Kang-Shenga, koji je i sam redatelj (među ostalim, filma “Pomozi mi Eros”): on je bolesni stariji muškarac, u kojemu se, nakon susreta s mladim imigrantom iz Laosa Nonom (odlični Anong Houngheuangsy), događa krajnje suptilna, no jasno vidljiva duhovna transformacija od smrznutog straha i očaja, do usredotočene unutarnje pokrenutosti i duboko zapitane melankolije.

I tako, čini se da Kangove neuroze više nema, no nešto kasniji, fascinantno intenzivni, dokumentarni, ali ne i dokumentaristički krupni plan u kojem sam leži u polufetusnom položaju u krevetu svoje vile u planini, pokazuje da je sad tu nešto drugo: da li još više zastrašujuće? Takav prizor po/s/mireno neutješne, rastuće kontemplativne usisanosti u vlastitu nutrinu ne viđa se na filmu često još od vremena Andreja Tarkovskog i Michelangela Antonionija, možda tek kod Wima Wendersa, ili pak Semiha Kaplanoğlua.  

Moglo bi se, svakako, reći i da su „Dani“ ljubavni film, pa i da su film o filmu, o granicama pravilnih oblika i figuracija do kojih danas igrana umjetnička forma može (st)ići, ali, u trenutku u kojem živimo, to je prvenstveno egzistencijalistička saga o čovjeku, i, ne manje, o njegovu muškom primjerku, kao onomu koji je pojam “čovjeka” hiljadama godina uglavnom sam određivao i popunjavao. I sad je tu gdje jeste.

Jedan drugi, pa i drugačiji autor, s južnijih otočja (ne)daleke nam Azije, Filipinac Lav Diaz, rekao bi, međutim, da je čovjek danas na dnu, ili, možda, na početku: čovjek je čovjeku čimpanza. Zato je on svoj  posljednji film, nagrađen za režiju u “Horizontima” ovogodišnje Venecije, na FAF-u prikazan u subotu u kinu Kulturnog centra Beograda, za međunarodnu distribuciju naslovio “Genus Pan”, iliti “Rod, čimpanza”, dok na rodnom mu tagalogu to zvuči još rezolutnije: “Lahi, Hayop”, odnosno “Rod, životinja”.

Iako su obojica redatelja bez ostatka u takozvanom “sporom filmu”, sa statičnom kamerom i produženim, duuugim kadrovima, “Dani” i “Genus Pan” teško da mogu bit različitiji: u prvom su presudne boje i detalji, dok su  to u drugom crno-bijeli kontrast, svjetlost i atmosfera.

I jedan i drugi autor izvrsni su, međutim, u kontrapunktiranju, pa nam se može činiti kako je posve razumljivo i logično da za kreiranje zapravo sumornog i prašnjavog urbanog okruženja Ming Liang koristi “nevažne” usputne detalje u jarkim bojama, te na momente, gotovo napadne krupne kadrove, dok su za razotkrivanje kolorita prašume Diazu dovoljni tek svjetlost i poslovični srednji plan, od kojih i par vrlo udaljenih, no, nekako, još uvijek ne i zapravo totala.

Tajvanski redatelj u “Danima” oslikava prvenstveno intimne/u situacije/u dvojice svojih protagonista, ali, sve što nam pokazuje razotkriva njihove nasuprotne društvene pozadine, da bi se na kraju ipak razlika svela na duhovne principe – imati ili biti. Diaz pak u “Genus Panu” polazi od jasne klasne podjele: protagonisti su trojica prekarnih radnika koji bježe iz eksploatacije u zabitom rudniku zlata, najprije se švercajući čamcem s jednog otoka na drugi, a potom i pješice prolazeći kroz prašumu do svog, i poviješću i mitovima i političkom mafijom opterećenog sela. Pri tomu, i nasuprot tomu, Diaz, ponovno kao cjeloviti autor - redatelj-scenarist-snimatelj-montažer, ostvaruje vjerojatno najljepšu dosadašnju posvetu (nestajućim) tropskim prašumama: drveću, vjetru, svjetlosti, vodi i nebu, te uobličava niz nezabravnih “tableau-a” na temu “tri čovjeka sjede/leže/spavaju/razmišljaju… u divljoj prirodi”.    

I taman kada se čini da su u tom procesu–putovanju Andres, Paulo i Baldo (uigrani Don Melvin Boongaling, Bart Guingona i Nanding Josef) “razvili veći postotak mozga no majmuni”, kao i ostvarili međusobno jedinstvo, neophodno za otpor zlostavljačima, događa se jedan drugi, često također ekskluzivno muški ritual –  konzumiranje mesa i alkohola, te (n)eočekivano uslijedi preokret, koji ukazuje na to da je problem nasilja i zla puno dublji no što bi to htjeli prikazati raznorazni komesari i socijalni inžinjeri, i sami angažirani tek oko toga da se (svojim) društvenim teorijama i praksama distanciraju i diferenciraju od onih na dnu lanca,  prikrpavajući se parazitskom dušebrižničkom posredinštvu koje Diaz apsolvira u prvih nekoliko sekvenci svog filma, inače razvijenog iz “Hugawa”(“Prljavštine”), njegova kratkog segmenta omnibusa “Lakbayan”, rađenog s još dvojicom istaknutih filipinskih kolega, Brillanteom Mendozom i Kidlatom Tahimikom.

Možda treba napomenuti i kako bi se kod filmova obojice visoko-sredovječnih daleko-istočnih redatelja, i Diaza i Tsaija, moglo zapitati ne radi li se tu u biti o jednom te istom muškarcu u različitim životnim dobima, koji je na neki način u odnosu i borbi sa samim sobom, te nije li možda upravo taj nedostatak integriteta u vremenu, odnosno nedosljednost, kao simptom unutarnje podijeljenosti i slabosti, u korijenu poprilično neobećavajuće situacije u kojoj se on nalazi, kao i stanja svijeta (koji je izgradio).    

O ulozi žena, točnije o njihovu potpunom izostavljanju u “Danima”, kao i neobičnoj marginaliziranosti i pasivnosti kod Diaza, autora “Žene koja je otišla” i “Uspavanke za tužnu misteriju”, (ovaj put) neću ni govoriti.

Vesna Pažin