• Search form

28.09.2009 | 20:12

Spomenik Šostakoviču

Dmitri Dmitrijevič Šostakovič (1906-1975), najpoznatiji, najpopularniji, najmnogostraniji i najproduktivniji kompozitor sovjetske epohe, dobio je ovih dana spomenik u Sankt Peterburgu, rad skulptura Konstantina Garapača.

Svečanost je upriličena 25. septembra, na Šostakovičev rođendan, a prisustvovao je i njegov sin Maksim Šostakovič, dirigent, kao i unučad Marija i Maksim. Na ceremoniji u ulici koja nosi ime Šoštakoviča čula se i muzika iz njegovih dela.

Spomenik Šostakoviču

Dmitri Dmitrijevič Šostakovič (1906-1975), najpoznatiji, najpopularniji, najmnogostraniji i najproduktivniji kompozitor sovjetske epohe, dobio je ovih dana spomenik u Sankt Peterburgu, rad skulptura Konstantina Garapača.

Svečanost je upriličena 25. septembra, na Šostakovičev rođendan, a prisustvovao je i njegov sin Maksim Šostakovič, dirigent, kao i unučad Marija i Maksim. Na ceremoniji u ulici koja nosi ime Šoštakoviča čula se i muzika iz njegovih dela.

Šostakovič je predstavljen u sedećem položaju na klupi, okružen notnim albumom. Izvajan je otprilike u onom dobu kada je stvarao besmrtnu Sedmu (Lenjingradsku) simfoniju koja je kalila duh i pomagala braniocima Nevske tvrđave da izdrže 900-dnevnu blokadu rodnog Lenjingrada.

Na ceremoniji su učestvovali i polaznici škole Šostakoviča iz Pavlovska koju su otvorili njegovi potomci sredstvima od autorskih prava na izvođenje njegove muzike.

Na otkrivanje spomenika su došli i predstavnici 235. škole koja nosi ime Šostakoviča, u kojoj je otvoren narodni muzej “A muze nisu ćutale”.

Rođen 1906. u Ulici Podglaska, u kojoj je sada smeštena Vatrogasna jedinica, ali i spomen ploča, Šostakovič je već u osmoj godini prozvan vunderkindom, kao pijanista i kompozitor. U 13. godini (1918) komponovao je Posmrtni marš za dvojicu vođa Kadetske stranke koje su ubile boljševičke vođe.

Stvarao je u vreme Staljinove strahovlade i imao složen odnos prema sovjetskom režimu.

Iako je pisao himne komunističkoj vlasti, ipak se trudio da ostane na nekoj vrsti distance, pa je dva puta javno žigosan - 1936. i 1948. godine, kada su njegova dela osuđena i zabranjena za javno izvođenje.

I pored toga, uživao je veliki ugled i popularnost kao prvi kompozitor svog naraštaja, nagrađivan i odlikovan, a biran je i za deputata Vrhovnog sovjeta SSSR, što je bila posebna počast i izraz poverenja vadajuće komunističke vrhuške.

U stvaralaštvu je prošao više faza.

Nakon što se oslobodio uticaja Prokofjeva i Stravinskog, napisao je Drugu simfoniju i operu “Nos” po Gogolju, a zatim u hibridnom stilu operu “Ledi Magbet Mcenskog okruga”, prema istoimenoj pripovetci Nikolaja Ljeskova (po kojoj je nekoliko decenija kasnije poljski avangardni reditelj Andžej Vajda snimio istoimeni fillm sa srpskom glumicom Oliverom Marković u naslovnoj ulozi).

Šostakovič taj stil nije napustio ni prilikom pisanja Četvrte simfonije, a obuhvata razdoblje od neoklasicizma pod uticaejm Stravinskog do Malerovog postromantizma.

Uz Igora Stravinskog i Sergeja Prokofjeva, Šostakovič je bio jedan od najznačajnijih i najplodnijih ruskih kompozitora 20. veka, iza koga je ostao ogroman opus od 15 simfonija, među kojima su i slavna Sedma i Lenjingradska, šest klavirskih koncerata, 25 dela kamerne muzike, tri baleta (Zlatno doba, Munja, Mali potok), kao i opere “Nos”, “Ledi Magbet Mcenskog okruga” (za koju koju je kasnije - 1956-1963, napisao novu obradu nazvavši je Katarina Izmailova). U njegovom opusu našle se i operete Čerjomuški.

Savremenici su ga različito ocenjivali.

Veliki Mstislav Rostropovič rekao je da je u delima Šostakoviča “skrivena istorija Rusije”, precizirajući: “Da bismo ponovo iskusili istoriju naše zemlje u periodu od četiri decenije - od 1930. do 1970. godine, treba čuti simfonije Šostakoviča”.

Nisu retki, s druge strane, oštri kritičari njegovog dela, poput Pjera Buleza: “Milsim o Šostakoviču da je druga, a možda i treća kopija Milera”.

Nisu mnogo nežniji bili ni njegovi sunarodnici, pa je Šostakovič za Filipa Gerškoviča “izgubljen u transu”, dok je za Stravinskog opera “Ledi Magbet...” - “brutalno gruba i monotona”.

Ipak po brutalnosti koja doseže do monstruoznosti pri oceni nekog umetničkog stvaralaštava, prednjače stavovi objavljeni 1948. godine u “Pravdi”, organu CK KPSS, posle čuvenog Ždanovljevog “ukaza o umetnosti i književnosti”. Pod naslovom “Blato u umetnosti muzike”, Staljinov muzikolog se bio “raznežio” nad delom najpopularnijeg kompozitora sovjeteske epohe: “Sve je grubo, primitivno, vulgarno, muzika kvače, rokće, kevće i reži”.

Reč je, naravno, i o onoj muzici koja se mogla čuti tokom premijernpg predstavljanja Šoštakovičeve skulpture u Petrogradu.

Branko Rakočević

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav