S(a)vjesno gledanje

Criticize This! - "Tamno i natrag", režija: Goran Sergej Pristaš, produkcija: BADco. i ZeKaeM, premijera: 16. februara 2012.

Piše: Nino Kovačić

„Treba živjeti samouvjereno...gledajući“, krilatica je Toma Gotovca kojom se vodila hrvatska izložba na prošlogodišnjem Venecijanskom bijenalu, i ona daje uputu gledatelju kako se postaviti prema posljednjoj predstavi/projektu skupine BADco., Tamno i natrag. Izvedba je dio projekta koji ne završava u samoj festivalskoj formi bijenala već nastavlja poetiku kritičkog diskursa o konceptima javnog i privatnog, koja zahtijeva samouvjereno i mnogostruko gledanje.

O Tamno i natrag teško je napisati konvencionalnu kazališnu kritiku, pošto se radi se o multimedijalnom spoju performativnog teksta (u smislu Schechnerovog „scenskog“, kao i „ne-više-dramskog“ teksta kako ga vidi Gerda Poschmann), filma i suvremenog plesa, tako da ono što ću pokušati ponuditi u sljedećih nekoliko odlomaka jesu tek sugestije za daljnje čitanje izvedbe.

Gledatelj je od početka izvedbe uvučen u svijet tame, svjetla i sjena, govora bez amplituda. Svijet u kojem naizgled dominiraju tamno i svijetlo, koji je gotovo manihejski podijeljen između onog što je unutra, i onoga što je vani: politike otvorenosti i zatvorenosti pogledu i percepciji; javnog i privatnog prostora; fizičke prisutnosti scenskih izvođača i materijalne odsutnosti glumaca na ekranu. Slika i tijelo su u fokusu izvedbe, ali prevladava ono treće, njihov suodnos: tijelo čija se percepcija mijenja kada ono postane i slika, osvjetljeno i time ogoljeno pogledom.

Pritom vrlo bitan segment predstavlja problem kreiranja drugačije prostorne geografije koja nadilazi neposrednu iskustvenu percepciju, kao što je to slučaj s filmskom montažom. Zato u Tamno i natrag dominira scenska podjela i režijski postupci u kojima nam je konstantno podijeljenja pažnja: između teže čitljivih plesnih radnji na sceni i hipnotizirajućeg platna-ekrana koji nudi poznati fokusirani govor, tj. priču, te naratora koji je komentira.

Repetitivni plesni pokreti na sceni, već samom repetitivnošću, pokušavaju zacrtati nove konture učenja i otvorenosti ka drukčijim oblicima gestikularne komunikacije. U sceni u kojoj plesači prizivaju filmske situacije („Život je movie“, govorio je Gotovac), filmski kadar ("namještena scena") u formi snopa svjetla traži se u realnom prostoru kazališne scene tako što plesači „upadaju“ u snop svjetla i u njemu se namještaju. Ali pošto je taj „pravi“ kadar nešto fiksirano u prostoru „tekućeg“ scenskog (vanfilmskog) događanja, jasno je da u tako postavljenim uvjetima sve može postati priređena scena, čime se demistificira sam montažni proces.

Multimedijalnošću se sugerira i problem prenošenja stvarnosti: pretapaju se filmska slika i kazališna scena te gledatelj, fokusirajući svoju pažnju, postaje montažer prikazivačkog procesa; onaj koji manipulira slikom. Dva medija (slika i scena), kao dva različita iskustva prostorne geografije, dovode se u direktnu opoziciju i gledatelja se stavlja pred sud u kojem on mora birati što u kojem trenutku gleda: gledatelj je odgovoran za s(a)vjesno gledanje kao i promišljeno (ne)prihvaćanje medijski konstruirane simulakrum-poruke.

Jedna od tih ”poruka” ambivalentno kaže: "Arhitektura je privatna, slike su javne." Pričom koja se projicira na filmskom platnu (o društvu koje gradi) pokušava se definirati ogoljeli distopijski moment politike u kojoj neka zajednica gradi, žudeći za boljom zajedničkom budućnošću, da bi ono što su izgradili svi, s vremenom postalo vlasništvo manjine, u kojoj ostali mogu sudjelovati samo gledajući. Time BADco. aludira "legalizirani" privatizacijski kriminal kojim godinama stvarana javna dobra brzim i netransparentnim političkim odlukama postaju privatni posjedi, što lokalno gledateljstvo može podsjetiti na slučajeve Horvatinčićeve grabeži na Cvjetnom, Todorićeveg privatiziranja Kulmerovih dvora i ograđivanja plaža, „kerumizacije“ Splita ili pak pokušaja izgradnje golf terena na Srđu. U takvim slučajevima javno ostaje javno samo pogledu, ako i to, jer i taj pogled je ograničen. S druge strane, o izgledu privatno financirane arhitekture odlučuje isključivo privatni interes, ali kako je to istovremeno i prostorno javna slika, koja je automatski dostupna svima i nemoguće je ne vidjeti ju, tada privatni prostor nameće slike javnom.

Kao antipod javnoj arhitekturi, koji se insinuira u Tamno i natrag, jest intima pojedinačnih tijela koja se, kao u slučajevima Big Brothera ili pornografije, panoptikumski pervertira u javni spektakt: nasilni zahtjev javnog pogleda u intimu. U tom slučaju radi se o nasilju nad privatnošću koje je "nematerijalna" intima, u opreci s vlasničkim konceptom privatnosti kao posjedovanja materijalnog. Pritom BADco. parafrazira Gotovčev rad Home porn movie kojim je on pornografsku formu htio reducirati od erotske fantazije i prikazati drugu stranu "pornografičnosti" ukazujući na nasilje kamere nad tijelom koje činom snimanja i pomnijim gledanjem postaje deseksualizirano, sterilno, organsko, nefetišizirano...

Početni problem analize Tamno i natrag predstavlja već sam moment gledanja, ponuđena multidimenzionalnost pristupa i većeg broja nefiksiranih paralenih čitanja, kao i mogući prvotni osjećaj nepristupačnosti tumačenja. No, samo pitanje hermetičnosti pristupa BADco. podrazumijeva simultano učenje drukčijeg rakursa gledanja i "odgoj" novog gledatelja. Ne treba se osjećati nedoraslo iskustveno odmaknutoj prezentaciji ili čak nekoj diskurzivnoj dominantnosti BADco. (koja se može čini takvom zbog sušte razlike u gledanju) već ravnopravno (samouvjereno!) pokušati tumačiti viđeno i redefinirati percepciju vlastitog/ zajedničkog prostora te istovremeno odnosa prema političkom i osobnom, na način koji nudi njihova izvedba. Također, nju treba promatrati u kontekstu rada skupine BADco. i Toma Gotovca. Tamno i natrag pruža kreativno gledanje koje nudi drukčije promišljeno iskustvo kao izlaz iz nedostatnosti svakodnevnog (kazališnog) govora. Time se nanovo postavlja u pitanje suodonos privatnog i javnog te kako ih intermedijalnost međusobno definira/kreira, kao i koji su uopće kapaciteti tih medija.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.

*Foto: BADco. "Responsibility for Things Seen", 2011 (Dinko Rupčić)