• Search form

09.07.2021 | 00:44

Otišao je još jedan veliki umetnik iz decenije Neprilagođenih

Otišao je još jedan veliki umetnik iz decenije Neprilagođenih

Vlasta Mikić i ja smo se upoznali 1980. godine na Akademiji u Rajićevoj ispred bilioteke. Imali smo prve izložbe i pravili prve umetničke korake u Galeriji Studentskog kulturnog centra (SKC), koju je vodila Biljana Tomić. Galerija SKC-a bila je mesto okupljanja nove (treće) genaracije mladih umetnika i buntovnika sa Akademije - Fakulteta likovnih umetnosti.

Pored nas “slikara” i preostalih “konceptualaca”, u Galeriju SKC-a su dolazili i gradski imidž-mejkeri i sa nama kovali planove i ideje: mladi muzičari, fotografi, režiseri, arhitekte i nepoznati. U tada postmoderno (postkonceptualno) vreme, multimedijsko shvatanje je postao novi (kako smo voleli da kažemo) imidž. Svi njuvejv bendovi i novosvesni dobijali su inspiracije na događajima, performansima, akcijama i video-izložbama u Galeriji SKC-a. Na samom početku 80-ih, Vlasta i ja smo doživljavali i shvatali naše delovanje i umetnost kao prvu urbanu generaciju likovnih umetnika. Do tada je gradskom (srpskom) likovnom scenom vladao epsko-lirski mejnstrim, a SKC je bio u „egzilu“. Pored Galerije SKC-a, pravili smo izložbe u svakom trenutku i bilo gde: u šljiviku pored manastira Sopoćani, u Studiju RTS-a za „Petak u 22“ (studio je od boja skoro eksplodirao), u napuštenoj istarskoj kući u Motovunu i, naravno, kasnije u klubu na Akademiji. Potom, Biljana je organizovala SKC razmene sa inostranstvom – likovnim akademijama u Minhenu, Dizeldorfu, Beču, izložbe u Gracu, Torinu, Rimu…

Trebalo je nešto na umetničkoj sceni menjati u glavnom gradu tadašnje Jugoslavije.

Bili smo mladi i željni uspeha. U tadašnjoj gradsko-parohijalnoj klimi, Vlasta i ja smo insistirali da izađemo iz akademski odsečenog SKC-a. Namera nam je bila da izađemo u grad, a ne da čekamo. Prva ideja je bila da iz SKC-a pređemo u Akademiju, tadašnji prostor u podrumu, i da otvorimo klub. Hteli smo spojiti sva muzička, performativna i likovna dešavanja u jedan prostor. Posle teških pregovaranja i problema sa tadašnjom administracijom Fakulteta, uspeli smo da otvorimo klub na Akademiji. Vlasta i ja smo bili dobar tim. On je na plenumu studenata (koji smo sastavili tako što smo kupili gajbu piva da bismo osigurali kvorum) izabran da bude student-prodekan, a ja da budem direktor Kluba „Akademija“. Klub još nije postojao. Uz pomoć prijatelja, koje smo znali iz SKC-a i sa gradskih žurki, uspeli smo da sastavimo ozvučenje za prostor i prve nastupe (još nepostojećih) bendova. Nova slika i njuvejv je dobio novi prostor: „Akademiju“ koja je kasnije postala Republika.

Ovako jagodogrlaški i srčano, na inicijativu Vlaste i mene (tada sam postao Destil), u Galeriji SKC-a, a naročito kasnije na "Akademiji", “visili” su stvaraoci nove slike i novog talasa, kreativni ljudi osamdesetih: Goranka Matić, Boris i Tucko, Dragan Papić, Goran Vejvoda, Mrđan Bajić, Alter Imago, Gile Orgazam, Duca, Sloba i Velja Studio B, Margita, Čavke, Milan EKV, Gera Gerzić, Đile, Sonja Savić, Jela Miladin, Mima Marjanović, Miomir Fleka, Koja Disciplina, Šaper, Divljan - Dečaci i Idoli… (sigurno sam mnoge izostavio)… sve dok nas nisu konzervativni (politički korektni) studenti proglasili elitistima i osudili na predaju Kluba (1985) u njihove ruke. Ipak, bilo je OK da se Vlasta i ja vratimo našem umetničkom radu. Vlasta je slikao mutirajuće velike šargarepe i ostale mutante. Kako je govorio - oni će preuzeti ne samo Beograd, već i ceo svet. Tada nismo znali za koronu.

Vlasta je bio prvi koji je imao nostradamsku liniju

Vlasta Mikić i Destil Marković, foto: privatna arhiva

Sećam se intervjua koji smo 1983. godine (mnogo pre pada Berlinskog zida) dali Miroljubu Mimi Marjanoviću i Sanji Kesić za časopis „3+4“ studenata istorije umetnosti Filozofskog fakulteta. Tada je Vlasta najavio Atomsku opasnost i želju da bude tamo gde će atomska bomba prvo da padne - baš u NY. Nekoliko godina kasnije „otišao je preko bare“ da živi i radi u Njujorku. Upravo se tu i desilo -: 11. septembra pale su Twin Tower - ostvarila se njegova priča iz osamdesetih.

Te presudne 1986. godine svi smo se rasuli - Goran Vejvoda je otisao za Pariz, Breda Beban za London, Vlasta u NY i postao Volcano, a ja u tadašnji Zapadni Berlin. Skoro svi iz generacije 80-ih su se takođe rasuli po svetu. Oni koji su ostali u Beogradu/Srbiji mahom su ili nestali, ili umrli: sida, droga, alhohol, izolacija, siromaštvo i YU ratovi su obeležje i bol početka 90-ih.

Vlasta je uspeo da ostvari svoj san (i san svakog umetnika) - da bude deo Big Apple.

Bio je jedan od osnivača Floating Point Unit (FPU), umetničke grupe za digitalno izražavanje, koja je kombinovala direktne “žive” prenose, telekonferencije i arhitekturu fizičke i virtuelne stvarnosti. Vlasta je izlagao u galerijama Archetaype, Studio 515, Postmasters Gallery, Art klub Baktun, Knitting Factory, The Tunnel, Roselend Ballroom, The Gertude Stein Repertory Theatre i mnogim drugim. Učestvovao je na izložbi Remember Yugoslavia 1993. godine u galeriji Art in General u Njujorku i 1995. u Los Anđelesu. Pored ostalih likova iz metropole, družio se i radio sa Kitom Heringom (Keith Haring), poznatim grafiti umetnikom.

Vlastu sam posetio prilikom moje izložbe “Berlin Divided“ u MoMA PS1 1991. godine u Njujorku. Bio je pravi avangardni umetnik Istoka - nosio je kožnu jaknu na kojoj je naslikao ikonu pravoslavne Bogorodice sa Hristom. U to vreme svet mladih je nosio brendove poput Nike, Adiddas… Bio je ambasador Srbije na najvišem nivou.

Negde devedesetih, Mima Marjanović, Vesna Milosavljević, Vlasta i ja, na samim počecima World-Wide-Weba (Vlasta je imao profi iskustvo sa internetom), krenuli smo da radimo na internet platformi koja bi spajala Berlin-Beograd-Njujork pod radnim naslovom “World-Beograd”. Vremenom se ta ideja pretvorila u današnji SEEcult.org, koji je još uvek jedina informativna platforma na Balkanu koja danas ima značajan uticaj na region ex-YU, Balkan i šire. To je bio Vlastin multimedijski doprinos za tadašnji networking world.

Nekako posle promena u Njujorku, prvih početaka neoliberalnih promena, dolaskom gradonačelnika Rudolfa Đulijanija na vlast, NY se menja iz korena - postaje najveća neoliberalna metropola. Mnogo pre Occupy Wall Street, sećam se, Vlasta mi je pomenuo da mu je dosta fake umetnosti i politike i da ima nameru da se „vrati“ u Beograd. Možda iz inata, umoran, ili iz potrebe da se sretne na kafi u gradu, ili verovatno zato što se navukao na ribarenje, ili…

Po povratku u Beograd početkom 2000-ih, Vlasta se vraća slikarstvu. Prvu izložbu posle gotovo dvadesetogodišnjeg odsustva sa beogradske scene imao je 2004. godine u Galeriji Zvono, kada se predstavio desktop slikama iz ciklusa “Quick Time”, u organizaciji Mime Marjanovića. U stvari, slikanjem takozvanog misfitting odnosa slike na platnu i predstave na kompjuterskom monitoru. Vlasta je bio među prvima (u svetu) koji je radio na prevrtanju digitalnog u analogno.

Vlasta Žestoki Volcano je po svemu sudeći i dalje ostao vulkan koji je upravo prešao u period neaktivnog vulkana.

Nadam se da će u budućnosti Volcano proraditi i u jednom trenutku opet žestoko sejati pepeo i žar po stratosferi, hemisferi i zemaljskoj (beogradskoj, kao i NY) okolini.

Bog, Žestoki stari druže!

Milovan Destil Marković (Šule)

Berlin Calling, 8.7.2021.

Miroljub Mima Marjanović, Milovan Destil Marković i Vlasta Mikić, Beograd, 2003. Foto: privatna arhiva

_ _ _

**Intervju sa Destilom Markovićem, Vlastom Mikićem i austrijskim imetnicima (Christoph Stinbrener i Reiner Demph) koji su učestvovali na izložbi "Beograd-Beč" u Galeriji SKC-a 1983. godine, koji su radili Sanja Kesić i Miroljub Mima Marjanović za časopis "3+4" studenata istorije Filozofskog fakulteta u Beogradu (1984), može se preuzeti ovde

***Intervju sa Vlastom Mikićem za SEEcult.org, povodom izložbe Quick Time (2004) i povratka iz Njujorka u Beograd, nalazi se ovde

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav