Mladen Bundalo: I dolasci i polasci su teški i kompleksni

Vizuelni umetnik Mladen Bundalo predstavlja se u Muzeju savremene umetnosti Republike Srpske u Banjaluci multimedijalnom izložbom “Dolasci - polasci”, sa radovima nastalim kao plod promišljanja njegovog vlastitog života i decenijskog umetničkog delovanja u inostranstvu. Bundalo u intervjuu za SEEcult.org govori o iskustvu migrantskog života i izazovima sa kojima se suočavaju umetnici, ali i o većim mogućnostima koji postoje za njihov rad u zemljama poput Belgije, u kojoj živi i radi poslednjih godina.

– Bavite se već godinama temom migracija, a izložba “Dolasci – polasci” u MSURS je upravo plod promišljanja Vašeg života i umetničkog delovanja u inostranstvu - u Brnu, Parizu, Monsu i danas u Briselu. Da li je teže doći ili poći i gde danas zapravo dolazite, odnosno odakle polazite? Gde se osećate kao “kod kuće”?

Mladen Bundalo: Posljednje četiri godine živim u Briselu, tamo radim i stvaram, osnovao sam svoju porodicu, tako da bih rekao da je Brisel moj dom. I za Prijedor sam vezan, tu su mi roditelji, porodica, a i cijeli taj prostor je važan kao moje početno polazište, često mu se vraćam kroz svoje radove. Rekao bih da su i dolasci i polasci jednako i teški i kompleksni, ali prije svega izazovni, jer i jedno i drugo povlači sa sobom brojna pitanja i procese, i u svemu tome se treba snaći i pronaći vlastito mjesto.

– Nakon što ste diplomirali na Akademiji umetnosti u Banjaluci, magistrirali ste na Fakultetu likovnih umetnosti u Brnu, a potom ste živeli u Parizu jedno vreme, pa u Monsu i sada već nekoliko godina u Briselu. Koliko se Vaš život promenio za tih petnaestak godina u smislu radnog statusa i mogućnosti da se bavite prevashodno svojom profesijom?

Mladen Bundalo: Kada odete prvo ste pridošlica, pa tek onda dolazi ostalo – odakle dolazite, da li govorite jezik, pol, finansijska situacija itd, pa tek onda profesija. Teško je raditi, naročito kada niste školovani tamo, dug je put do priznanja i pronalaska svog mjesta u novom sistemu. Tokom ovih 15 godina - prvo u Francuskoj, zatim u Belgiji, ja se borim za ovo što radim, za svoju profesiju. Generalno, nije uvijek bilo lako opstati kao umjetnik, ali srećom, poslovi koje radim usko su vezani za kulturu i umjetnost. Takođe, dobio sam i belgijsku umjetničku vizu, što mi daje mogućnost da apliciram za status umjetnika, koji donosi mjesečnu pomoć i daje sigurnu bazu za rad, bez razmišljanja o osnovnim prihodima. Ja se spremam da za taj status apliciram sledeće godine.

– Možete li uporediti kulturne politike zemalja u kojima ste živeli u odnosu na lokalne umetnike i one koji su migranti? Koliko se razlikuje vaš status na sceni u smislu podrške koju je moguće dobiti i drugih šansi za profesionalni razvoj i produkciju?  

Mladen Bundalo: Osvrnuću se na Belgiju jer tamo najduže živim nakon odlaska. To je bogata zemlja koja je puno sposobnija da podrži umjetničku produkciju, i time su i mogućnosti i prilike veće. Sa druge strane, iako je Brisel multikulturalni grad, belgijsko društvo podijeljeno na jezičke zajednice, gdje su glavni jezici francuski i holandski. U umjetničkoj zajednici postoji odvajanje lokalnih i umjetnika koji su došli, od kojih većina govori engleski, tako da se već po jezičkoj osnovi dešava odvajanje, čak su i grantovi odvojeni na jezičke zajednice.
Naravno, kada niste tamo odrasli i školovali se, puno je teže, na neki način postajete konkurencija lokalnim umjetnicima, ali svakako nije nemoguće baviti se svojim profesijom, jer su tamo i prilike i mogućnosti veće.

– Baveći se temom migracije na osnovu sopstvenog iskustva, promišljate je i u opštijem okviru, na kolektivnom nivou, pozivajući i publiku da sagleda svoju poziciju u tom kontekstu. Od Vašeg odlaska iz Prijedora dogodili su se, nažalost, novi ratovi koji su dodatno aktuelizovali temu migracija. Koliko je ona, prema Vašem mišljenju, postala kompleksnija u proteklom periodu? Da li su novi migrantski talasi otežali poziciju “starih” migranata?

Mladen Bundalo: Tema migracija je samo po sebi složena i iako su migracije prisutne u istoriji ljudske civlizacije već hiljadama godina, njihov tok često je nepredvidiv, bez obzira na istorijsko iskustvo. Ne mogu reći koliko su se pozicije promijenile, ipak već više od decenije živim van svog matičnog prostora, već smo pominjali da je ipak tamo moj dom. Ta pozicija svakako može biti teška bez obzira na talase migracija. Ipak je to jedno traumatično iskustvo, bar u početnim fazama.  

– U radove koji se bave temom migracija uključujete teorije čvorova i struna. Kako svoje iskustvo kretanja postavljate u te teorijske okvire i da li su oba podjednako primenjiva na kontekst Vaše životne putanje?

Mladen Bundalo: Kada sam počeo da istražujem strune i čvorove bilo mi je jako zanimljivo to povezati sa svojim umjetničkim istraživanjima, fascinatni su mi ti nivoi kretanja, od subatomaskih čestica, pa nadalje, i kako nauka to percipira i povezuje. Da ne ulazim u detalje, povezao sam ih u narativ izložbe, a strune su mi bila inspiracija za predstavljanje vlastitih putanja, onih koje su mene odredile i dovele do pozicije u kojom sam trenutno.

– Deo radova na izložbi bavi se pitanjima identiteta i kosmopolitske prirode ljudi, poput interaktivnog rada “Dobrodošli nam na Zemlju”. Kako tumačite sve veće bujanje nacionalizama i desnice uopšte u 21. veku, zanemarivanja životne sredine i humanizma generalno?

Mladen Bundalo: Isključive i ekstremno radikalne ideje vrlo su opasne, kao i skretanje pažnje sa važnih problema današnjice. Sve pomenuto je vrlo zabrinjavajuće, ali se nadam se da će se pronaći model da se bar neki od tih problema riješe. Sve to je vrlo aktuelno i mnogi umjetnici kroz svoj rad odgovaraju upravo na te probleme, što može doprinijeti njihovoj vidljivosti u široj javnosti.

– Poslednjih godina sve više se okrećete od videa ka filmu. Kakve nove mogućnosti Vam je filmski medij otkrio?

Mladen Bundalo: Film mi je dao mogućnost profesionalizacije, bolje produkcije, posljednja dva filma sam uradio sa producentom Zoranom Galićem i njegovom produkcijskom kućom Vizart. Takođe, dao mi je mogućnost da produbim svoja istraživanja i otvorio mi je novi prostor vizuelne estetike.

– Film “Svaki put kad odeš, ponovo se rađaš” posvećen je ritualu Vaše bake u vidu polivanja vode za Vama pri svakom novom odlasku. Da li i kako nameravate da razvijate temu ritualnih praksi u vezi sa pojmom odlaska u daljem istraživačkom procesu i radu?

Mladen Bundalo: Film je u postprodukciji i nakon izložbe očekuje me završetak, zatim i njegova premijera. Dio istraživanja koje sam uradio za film biće predstavljen i na izložbi. Takođe, zajedno sa dramaturgom Petrom Sajranovićem i dizajnerom Nemanjom Mićevićem radim i na umjetničkoj knjizi koja će biti predstavljena tokom trajanja izložbe u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske.

– Svojevremeno ste bili aktivni u umetničkoj grupi Tač.ka. Koliko ste i dalje u kontaktu sa kolegama u BiH/ex-YU? Kakve su veze među umetnicima i kulturnim radnicima iz regiona koji su takođe napustili svoje zemlje i žive u evropskim zemljama?

Mladen Bundalo: Trudim se da pratim umjetničku scenu ovdje i dalje sam u kontaktu sa mnogim svojim kolegama, i dalje se družimo. Povezan sam i sa dosta umjetnika iz regiona, što mi je zaista drago.

Naravno, kada odete, u inostranstvu se prvo povežete sa ljudima sa vašeg govornog područja, tako da sam se i ja na taj način kroz svoje migracije povezao sa mnogim ljudima iz svijeta umjetnosti iz naše regije. Sa nekima sam ostvario i saradnju, tako da mogu reći da te veze itekako postoje.

*Foto: Nemanja Mićević/MSURS 

(SEEcult.org)