Heroj, Kelti, Petrovi...

Svakim danom, sve sve više upućuje na to kako bi upravo festivali mogli biti ono što će (pokušati) dokrajčiti neovisni i umjetnički film, barem na Balkanu; no, za sada, još je uvijek činjenica da su oni, točnije, neki od njih, jedina preostala mjesta na kojima se sustavno i smisleno može na velikom platnu pratiti pojavljivanja, uskoro možda i čudotvorna, pravih umjetničkih ostvarenja, autorskih i rađenih za kina.

U jednom trenutku, činilo se kako će se potpuno neprijateljsko, propagandno-industrijsko preuzimanje na ovim prostorima prije svih dogoditi upravo najvećem i najvažnijem, Sarajevo film festivalu, i to očitom najezdom holivudskih* zvijezda, no, barem kada je riječ o igranom filmu (u dokumentarnom, prvi je bio ZagrebDox**),  to se ipak, potiho i zakulisno, najprije desilo baš onomu koji se ne samo najviše zaklinjao u svoju autentičnost, profinjenost i neovisnost, nego je nekada takav i bio – Motovun film festivalu.

Nije to od jučer, naravno, bila je to „kontrarevolucija koja je trajala“, da bi upravo 2021. godine, kao što se to ovih dana moglo vidjeti na reprizi Motovuna u zagrebačkoj „Laubi“, bila i zaključena ustoličenjem neuvijene ispraznosti i dosade kao vrhunskog dometa festivala. Na njemu je, naime, i to u ovoj, godini nakon „the godine“, prikazan i pobijedio jedan sasvim isprazan i dosadan film***,  koji su snimili, odabrali i nagradili neki očito sasvim dosadni ljudi, toliko dosadni da im je (za društvene mreže i samoreklamu) nužno okupiti se jednom godišnje, najbolje na ljetnom odmoru, te se, iz petnih žila, ili nekih drugih organa, pretvarati kako su „cool“ - drugačiji, šokatni, aktivni, „bold“, ili, po potrebi - „ranjivi“, otvoreni, empatični, kreativni...

Živ se čovjek, i to bi trebalo učiti djecu u školama, od ambisa ispraznosti i dosade i njegovih „šokantnih“, zaslijepljujućih trikova jednostavno makne, onako kako priseban i svjestan čovjek zaobiđe provaliju****; a ako i nema urođen taj osjećaj, s iskustvom (preživljavanja) barem shvati: ne, ne postoji ontološka, neizbježna ispraznost, nego samo isprazni ljudi, oni koji se valjaju i druge uvaljuju u to svoje (izbrijano) ništa,  koji nisu u stanju ni iz tuđih ni iz vlastitih pogrešaka bilo što  naučiti, nego još od njih naprave, ne religiju, jer to je ipak nešto sasvim ozbiljno, nego ideologiju –  kampanju, trend, „lifestyle“, “generaciju”, platformu, “hub”, mrežu…

Ali, pustimo to: na ovogodišnjem, 27. Sarajevo film festivalu, valjda baš zato što je tako veliki, i doslovno i metaforički, bilo je i takvih, izdosađenih filmova, neki su i pobijedili, no još uvijek ih se moglo zaobići i/li izbjeći, budući da se – a to, čini se, postaje i najvažnije - još uvijek ima izbora i može se, u najboljem terminu i tretmanu,  pogledati i „nešto sasvim drugačije“, nešto vrhunsko: recimo, najnoviji film Asghara Farhadija „Heroj“, ili „Kelte“ Milice Tomović, ili „Petrove u gripi“ Kirila Serebrenikova...

Heroj

Pored privilegija da uopće saznate što je novoga u svijetu (filmske) umjetnosti, odnosno da vidite što to sad radi već potvrđeni majstor s drugog kraja svijeta, i kakav se novi senzibilitet i estetika tek pomalja u blizini, ono što festivale čini uzbudljivima jeste činjenica da se radi o svojevrsnim “boosterima”, mjestima na kojima se “djelovanje” nekog izvrsnog filma samo pojačava, odnosno, na kojima izvanserijski film ne trpi niti malo od blizine nekog sličnoga, naprotiv. Pa je tako pravi pravcati užitak kada, iz neviđene raščlambe iranskog, ali i svakog drugog moralno-zakonskog, društvenog sustava, i njegovih veza s pojedinačnim karakterima i emocijama, stignete u paradoksalni, drugarski i slobodarski, ali i kaotični te, kako se sve više pokazuje, avangardni postapokaliptični svijet beogradskih devedesetih; bez čega svega (i još koječega) zasigurno ne biste izdržali nevjerojatni, barokno-groteskno-pakleni ruski artistički delirium tremens, koji kao da je u sebi komprimirao sve što je grozničavi, najednom zatvoreni svijet pokušao gurnuti pod led u godini 2020..

U ovoj nekoj, ne-normalnoj globalnoj civilizaciji, koja također nije od jučer, a koja bi da sve izjednači, posivi, te sve više poprima ozračje raznoraznih olovnih godina, partikularističkih revolucija i nekih distopijskih filmova, doista je ne samo užitak, nego i veselje i radost vidjeti kako i koliko različiti mogu biti ljudi, njihovi životi, problemi i zadovoljstva, ali i kako i koliko različiti i osebujni mogu biti autorski rukopisi, pa i čitava pisma, a da sve njih, pa i više, još uvijek može razumjeti ili “barem” voljeti jedan te isti čovjek (žena čak).

Ali, da budem konkretnija:

Nakon što je s filmom “Prošlost” dokazao kako mu ni strani jezik nije prepreka da napravi remek-djelo, a sa “Svi to znaju” kako u svoj svijet može sjajno uklopiti i holivudske zvijezde, nagrađivani četrdesetdevetogodišnji iranski redatelj ponovno je snimio film u rodnoj zemlji, i ponovno otišao korak dalje u virtuoznosti: ako je priču “Nadar i Simin se rastaju” uspješno proširio i produbio u “Trgovačkom putniku”, Farhadi je – je li to dopušteno i pomisliti? – ovaj put nadišao i samog Shakespearea, te u “Heroju” otišao u neke vrlo visoke, sasvim ozbiljne sfere univerzalizacije, a da se pri tomu nastavio kretati čvrsto po zemlji, po samom sivilu čak, sublimirajući i nekolicinu Dostojevskijevih (anti)junaka, i tkoznaštosvejoš. Ono što bi netko drugi pokušao svesti na “krimi” ili “triler” priču - slučaj jednog zatvorenika i njegovih napora da se izvuče iz dugova (izvrsni Amir Jadidi), Farhadi je zadivljujuće istkao u iznimno uzbudljivo, cjelovito, ali i zahtjevno, duhovno istraživanje i propitivanje, u kojemu, kao usput, nedocirajući, otkriva i to da su “dobrotvorni” licemjeri spremniji stati iza ubojice, nego oprostiti nenamjernom dužniku sitnu, “bijelu laž”, pogotovu ako misle kako je u pitanju i njihov “rejting”.

Kroz dvosatnu, već uobičajenu farhadijevsku, nepredvidivu, no “svima se može desiti” odiseju po suvremenom (iranskom) društvu, autor preciznošću (prvotnih) znanstvenika osvjetljava slabe točke ljudskih nastojanja, ukazujući, primjerice, na to kako je za sagledavanje neke (tuđe) problematične situacije puno važniji dobar/dobronamjeran osjećaj za cjelinu ( ono što se u pravu zove “duh zakona”), nego zlurado i/li osvetničko sitničarenje oko irelevantnosti, koje danas, zbog gustodimnog sivila gomile nevažnih impulsa postaje gotovo pravilo. Također, posve suprotno nekom mogućem, ovlašnom zaključku kako u filmu implicira uzaludnost dobrote i poštenja, Farhadi vrlo elegantno naznačava nužnost apsolutne ispravnosti i dosljednosti, pogotovu u slučajevima kad se radi o rubnim, radikalnim situacijama, kakva svako ograničavanje slobode, pa i svako (samo)oslobađanje uvijek jest.

“Heroj” izvrsno oslikava i dominantnu suvremenu novinarsko-medijsku nedoraslost, koja uopće nije iranska specifičnost, te koju ne umanjuje na senzacionalizam i površnost, nego zalazi i dalje,  pokazujući, među ostalim, do koje je mjere unutarnji, intimni život suvremenog čovjeka, čak i onoga konzervativnog i tradicionalnog, pod (dobrovoljnom?) represijom hipertrofiranih izvanjskih oblika lažne društvenosti i pseudoinformativnosti. “Što će svijet reći” - u današnjem je globalnom, elektromagnetnom imaginariju postalo važnije nego ikad, iako nitko više ne zna na koga ili što se taj “svijet” (ili “klik”/“like”) zapravo odnosi, budući da su, navodno, već prokazani, dezavuirani ili tek ignorirani svi nekadašnji nad-autoriteti, predaje i pravila.

Bez obzira što je vjerojatno najpesimističniji do sad,  Farhadi u “Heroju” nudi i jedan mogući (dubinski, budući) pogled, slutnju barem, koja bi mogla raspetljati priču te naznačiti izlaz iz naizgled neprozirne “kompleksnosti”, koja se, danas  možda više nego ikad, u konačnici ipak svodi na (multipliciranu) prostu ljudsku laž, prevaru i izdaju.  

Za razliku od Farhadijeva glavnog junaka, koji je heroj baš stoga što to ni ne pokušava biti, nego je tek takav kakav jeste, “Kelti” Milice Tomović već su svi, u startu, čak i deklarativni antiheroji, pripadnici deziluzionirane ex-yu rock’n’roll ekipe koja je devedesetih, na samim počecima svoje odrasle dobi, imala priliku vidjeti što sve u (prljavim) ratovima može biti proglašavano herojstvom. Ili ih možda takvima, bez ružičastih naočala i dosta oštro, iako s distance i benevolentno, danas vide njihova djeca, koja su, eto, već dovoljno odrasla da snimaju izvrsne filmove.

Milica Tomović, koja se u “Keltima” – ako je to uopće važno i ako je to tek jedan lik - “krije” iza malo smotanog starmalog outsidera neprestano na rubu da nehotično izazove “major incident”, snimila je tako film koji bi trebao biti još jedno duhovito-gorko beogradsko ostvarenje o (antiratnom) undergoroundu, u koji su tada, zbog sankcija, bili prisiljeni utonuti i mnogi rubnomu i podzemnomu posve neskloni (pri)građani. No, malo po malo, kako ide tematski, “ninja kornjače” dječji rođendan, oko kojega se sve i (za)vrti, pokazuje se kako autorica ima doista nešto novoga za pridodati toj “staroj” priči, nešto vrlo začudno, što se ogleda i u neuhvatljivom - da li realističnom ili karikaturalnom?, zapravo suptilno pomaknutom, i dalje i realističnom, i karikaturalnom, fluidnom oslikavanju likova, te u neobičnom, (do sada) nebalkanskom, možda “fokstrot” ritmu, no pošteđenom prvih linija fronte, s izbavljujućim (dub) reagge i elektronika uplivima kontrapunktiranim hardcoreu i rapu….

Budući da su “Kelti” doista zajednički, kolektivni uspjeh, a ne pojedinačni napor, treba istaknuti i koscenaristicu Tanju Šljivar, direktora fotografije Dalibora Tonkovića, montažerku Jelenu Maksimović, scenografkinju Mariju Mitrić, autoricu glazbe Anu Đurović, dizajnera zvuka Jakova Munižabu… te, naravno, glumce Dubravku Kovjanić, Stefana Trifunovića, Katarinu Dimić, Anju Đorđević, Jovana Belobrkića, Olgu Odanović, Konstantina Ilina, Milicu Grujičić, Nadu Šargin, Jovanu Gavrilović, Jelenu Đokić, Nikolu Rakočevića i Slavena Došla.

U svakom slučaju, u berlinskoj “Panorami” prikazane i hvaljene “Kelte” vrijedi pogledati bar još jednom (kad se pojave u Zagrebu), kao i sačekati da Milica Tomović (s ekipom) napravi drugi dugi igrani film, kako bi se vidjelo, ne, radi li se doista o novom i obećavajućem (ženskom) senzibilitetu, jer u to nema sumnje, nego hoće li ona u njemu ustrajati i potrajati te se razvijati kao autentična, što, ako je suditi prema mnogim mlađim autoricama (iz Hrvatske), većini nije lako, a mnogima ni moguće.

Za kraj, samo još nekoliko redaka o filmu “Petrovi u gripi”, u kojemu je pedesetdvogodišnji, (ne zbog virusa) kućno-pritvarani ruski redatelj Kiril Serebrenikov uspio u velikom pothvatu: da literarni predložak Alekseja Saljnikova (iz 2018.), ali i stripovsku, skicozno-rudimentarnu, crno-bijelu poetiku svog viroznog junaka, pretoči u pravi pravcati film, i to u temperu, gustu i bogatu, a na momente urnebesnu, bulgakovljevsko-harmsovsko… halucinatornu dvoipolsatnu (anti)alegoriju, u čemu mu je, kao očito svestranom i načitanom, pomogao i dugogodišnji rad u kazalištu, te znalački rad s glumcima (Semjon Serzin, Čulpan Khamatova, Juri Kolokolnikov, Jurij Borisov, Vlad Semiletkov, Julija Peresild, Aleksandr Iljin, Ivan Dorn…).

Unatoč nesmiljenom, muškom testosteronsko-etanolskom, sve-vremenskom i bez-vremenskom, misli-lokalno-djeluj-globalno progresirajućem, klaustrofobično-paklenom (društvenom) ludilu, koje neki definiraju i kao nadrealni “SF”, a koje bi bilo nemoguće (iznutra) posvijetliti bez u Cannesu nagrađenog snimatelja Vladislava Opeljanca, “Petrovi u gripi” imaju tek jedan upitan, suvišan prizor: takva krhka, fina ženica ne bi napravila nešto takvo, ne zato što ne može biti luda ili krajnje zla, nego zato što se radi o hladnom, muškom oružju. A i taj mu je (mizogini?) ispad oprostiv, pa i zaboravljiv, jer Serebrenikov, za razliku od prethodno namjerno neimenovane po(rno)četnice iz Švedske, ima osjećaj za to kako se umjetnošću transcendira, nadilazi i oplemenjuje, čak i najgora ljudska situacija, koju se onda može i eksplicite prikazati, odnosno, zna kako se nešto odvaja od malicioznog i/li trivijalnog sadržaja/duha, te osmišljava i oslobađa novim, katarzičnim i iscjeljujućim, životnim; ili, još jasnije: zna kako da, i u naizgled bezizlazoj situaciji, oružje ispraznih kvaritelja i uništitelja okrene protiv njih samih, umjesto da sam postane njihovo oružje.

Vesna Pažin 

* Ako je već i gledanje običnog tv-programa, na primjer “Vrča meda” Josepha L. Mankiewicza i “Oceanovih 8” Garyja Rossa, postalo svrsishodnije i podnošljivije (i feminističkije!) od recentnih naslova nekada kultnih festivala, onda je možda vrijeme i da se (ponovno) kaže kako su neki komadi iz vrhunske holivudske konfekcije (za razbibrigu) manje štetni od kojekakve “angažirane” propagande “žnj” kategorije.

** Mislite da pretjerujem? Provjerite u kojem je (gluhom) terminu ovogodišnjeg ZagrebDox-a bila prikazana genijalna „Gunda“ Viktora Kosakovskog, e da bi isti dan, u „prime-timeu“ Kina SC, bio o trošku poreznih obveznika prikazan (kao i snimljen) nekakav loš domaći tv-uradak (pogodite u čijoj produkciji).

*** Prvonagrađeni dugi igrani film Motovuna 2021. i sve oko njega zapravo je urnebesno (apsurdno): izdosađena Šveđanka*1 provela je, navodno, dvadeset godina „proučavajući“ pornografiju, da bi od njezine feminističke protivnice, u LA-u počela snimati “feminističke porniće”*2“, hahaha (zašto su Šveđani toliko skloni „štokholmskom sindromu“?).
 (*1 Očito pornografiji, kao jednoj od najbrže širećih globalnih industrija, nisu više dovoljne lakomislene i/li očajne jadnice s dna društva, ili iz bijednih zemalja, nego bezočno pokušava širiti područje ekploatacije (sljedeći je “porno-odgoj u školama”?).
*2 I tako, elitna zagrebačka filmska publika, kojoj su još donedavno strogo zabranjivali i zagrljaj s najmilijima, i koja, hahaha, inače ne bi ništa znala o tomu, najednom, eto, ima tu “veliku slobodu” i još veći “užitak” da gleda kako se nekakva jedva punoljetna naivka**1 zamazuje spermom priglupog, steroidnog sredovječnog džibera, da bi (u jeku “#me too” kampanje) potom bila “dobrovoljno”, hahaha, i “seksualno” premlaćena od vršnjaka, i tko zna što sve ne.
**1 Protagonistica, naravno, nije neka stara, od doista opasnih virusa oboljela nekadašnja porno-starleta (čitajte “Telefonske pozive” i ostala remek-djela Roberta Bolaña!), nego ponešto ipak “nevina” mladica: u svakoj se pornografiji, pa i onoj emotivnoj (soap-opere) i intelektualnoj (horori), radi ne samo o zapravo smiješnoj mehanici i/li neukusnom izobličenju, nego prvenstveno o skrnavljenju, o prljanju i kvarenju, trošenju i uništavanju (naizgled ženskosti, a zapravo vlastite potrebe za njom).

**** S ruba provalije, ako imate sreće, ili “tek” nekoga da vas voli, može vas (taj) netko nenadano i odmaknuti, kao što je to majstorski prikazano u “Živom čoveku”*1, koji je također bio na ovogodišnjem MFF-u, no, koji je, kao i nepretenciozni, dirljivi i topli, humano-inteligentni izraelski “Evo nas” Nira Bergmana, tamo očito zalutao, i/li poslužio kao paravan (za nostalgične).
(*1 “Živ čovek” je postpostmodernistički nepredvidiv film, koji eksperimentira s različitim novim i “vintage-bg” i inim žanrovima, te donosi ponešto drugačiji, alanfordovsko-čudnijeodraja, no i dalje prepoznatljivo rubni, beogradski rukopis Olega Novkovića i Milene Marković, kao i ozbiljno-otkačena utjelovljenja Nikole Đurička i Nade Šargin.)