• Search form

19.08.2020 | 21:51

Azanavisijus: U svakom zlu ima i nešto dobro

Azanavisijus: U svakom zlu ima i nešto dobro

Francuski reditelj, scenarista i producent Mišel Azanavisijus (Michel Hazanavicius), predsednik žirija Takmičarskog programa igranog filma 26. Sarajevo film festivala (SFF), govori u intervjuu za portal SEEcult.org o važnosti filma kao sredstva da se ispričaju neispričane priče, o razlozima bavljenja temama kao što su rat u Čečeniji ili Holokaust, kao i o posledicama pandemije virusa korona na filmsku industriju, smatrajući da iz svake, pa i aktuelne krize, treba izvući pozitivnu stranu.

Filmove u selekciji 26. SFF-a, koji je zbog pandemije organizovan onlajn, Azanavisijus ocenjuje kao veoma dobre i kompleksne, a iako žali što sa kolegama iz žirija nije imao priliku i fizički da se sastane, smatra da je dobro što se festivali ipak održavaju.

-     Kako ocenjujete filmove u konkurenciji za nagrade SFF-a, koje ćete dodeliti sa kolegama Karlom Šatrijanijem, umetničkim direktorom Berlinala, glumicom Jadrankom Đokić, rediteljem Srdanom Golubovićem i Andreom Stavenagen sa Morelia Film Festivala?

Mišel Azanavisijus: Mislim da je to veoma dobra selekcija, video sam osam filmova preko onlajn platforme, visokog su kvaliteta. Većinom su mladi autori, teme su kompleksne… To su značajni filmovi, dobro su zanatski urađeni, veoma entuzijastički.

-    Većinom je reč o koprodukcijama. Koliko su koprodukcije važne danas u svetu filma, posebno u kontekstu pandemije virusa korona koja je donela nove izazove?

Mišel Azanavisijus: Koprodukcije su neophodne i vrlo su dobra stvar. U Francuskoj imamo specifičan sistem finansiranja filmova preko Nacionalnog centra CNC (Centre national du cinéma et de l'image animée), koji odvaja deo sredstava i za filmove drugih zemalja. Širimo francuski, participativan način finansiranja kinematografije. To omogućava različitim zemljama da prave filmove, što je dobro i za demokratiju, i za istraživanje, i za te same zemlje, i za Evropu u celini. Na primer, azerbejdžanski film može se videti i u Francuskoj, i u Nemačkoj, to je način da se izađe iz lokalnog okvira. Koprodukcije su dobre i za autore kao što sam ja. Meni je veoma interesantno da vidim kako mladi autori iz Rumunije, Albanije i drugih zemalja vide film. Učim mnogo od njih.

-    Na SFF-u ste održali onlajn masterklas, a deo programa bio je rezervisan i za pitanja publike. Šta je iz Vašeg izlaganja izazvalo najviše interesovanja?

Mišel Azanavisijus: Odgovorio sam na različita pitanja, najviše sam govorio o mojim filmovima “Umetnik” (The Artist) i “Potraga” (The Search), koji sam prikazao u Sarajevu pre šest godina. Takođe, želeli su da znaju kako je raditri sa mojom ženom (Beatris Bežo). Ne znam zašto, ali to ih je veoma interesovalo.

-    Šta mislite o onlajn festivalima i uopšte o selidbi filma u virtuelan prostor? I SFF je planiran u fizičkom obliku do svega nekoliko dana pre početka, dok je Kan otkazan, jer nije želeo da završi u onlajn formatu. Kako vidite posledice pandemije u oblasti filmske industrije? Da li onlajn događaji mogu da zamene festivalsku atmosferu uživo, posebno u pogledu odnosa autora i publike?

Mišel Azanavisijus: Svakako da onlajn festivali ne mogu zameniti stvaran fizički događaj, ali film nije izvan realnosti. Kada se ovakav fenomen kao pandemija desi, i manje je bolje rešenje, iako nije najbolje, jer bi to jedino bilo fizičko prisustvo. Kao članu žirija, čudno mi je bilo da gledam filmove onlajn, da susrećem članove žirija na Zoomu… Malo je hladnije, nemamo uobičajenu atmosferu, jer većina članova žirija obično se u fizičkom prostoru sreće, zajedno doručkuje, ruča, razgovara o filmovima, ali i o životu, gradu, organizaciji festivala, vremenu… Ne morate postati prijatelji, ali se upoznate. Kada dođe do ocenjivanja, znate se, razumete šta ko misli kada govori o filmu… Mi se viđamo samo onlajn i pričamo o filmovima. Rekao bih da je hladniji odnos, ali ipak bolje je i to nego da ga nema.

Možda bi trebalo i pozitivno razmisliti o tome. Možda fizički festivali mogu da zadrže u budućnosti i virtuelne događaje. Siguran sam da će biti nekih pozitivnih stvari iz svega ovoga.

-    Kako vidite budućnost filmskog stvaranja? Kako pandemija utiče na reditelje i da li mislite da će izazvati neki novi talas inspirisan krizom, socijalnim distanciranjem, pitanjima zdravlja, nauke, politike?

Mišel Azanavisijus: Veoma teško je odgovoriti na to. Za sada se moramo suočiti sa krizom, jer niko ne zna odgovore. U Francuskoj glavni deo publike čine stari ljudi i mladi. Ako stari ljudi otkriju striming platforme, nisam siguran da će se vratiti u bioskope. To bi bila tragedija za bioskope. Naravno, finansiranje i način gledanja filmova se menjaju, ali nemam kristalnu kuglu, ne mogu reći kakva će biti budućnost. Iz ugla filmskog autora, ovo može otvoriti i nove mogućnosti finansiranja, produkcije…  Možda može biti i dobro, ali opasnost je da, recimo, postoji deset platformi i da deset ljudi odlučuje koji će filmovi biti gledani ili ne.

-    Vaš poslednji film je “Izgubljeni princ” (The Lost Prince), a radite na novom, animiranom 2D filmu “The Most Precious of Merchandise”, čija se radnja dešava za vreme Holokausta. Kako vidite važnost te teme danas, kada desnica ponovo jača širom Evrope, a i globalno?

Mišel Azanavisijus: “Izgubljeni princ” je film za decu, veoma lep, mogao bi se uporediti sa Dinzijevim. Zabavan, je cool.. Novi film koji radim je drugačiji, radnja se događa za vreme Holokausta, kampova za istrebljivanje… Ali, nisam očekivao da ću naći lepu priču na tu temu, a vrlo je lepa.

Ima mnogo tema, važnih tema… Možemo govoriti o ženama, rasizmu, siromaštvu, promenama, ratu… Ja nisam političar, ja sam filmski autor. Ne moram da budem posvećen svim važnim temama na svetu, ali ponekad te tema dodirne više nego neka druga. Ali, najvažnija je priča koju želiš da kažes. Naravno da je i tema važna, ali je priča važnija. Što se tiče Čečenije, stvar je malo drugačija. Istraživao sam, nije bilo filmova o ratu u Čečeniji, nijedan. Bilo je dokumentarnih, ali ne i igranih. Razmišljao sam o tome godinu dana i zahvaljujući uspehu “Umetnika”, sve mi je bilo dozvoljeno. Mogao sam da radim šta hoću. Iskoristio sam tu mogućnost da napravim film o Čečeniji. Ali, ne osećam se primoranim da pravim filmove o siromaštvu, ratu, migraciji, Čečeniji… Naravno, sve ove teme su veoma veoma važne, i veoma poštujem sve reditelje koji ih obrađuju, ali ne smatram to obavezom. Još jednom -  priča mi je važnija od teme.

-    Da li mislite da umetnici treba javno da kažu nešto politički u vremenu krize, kao što je danas, recimo, situacija u Belorusiji. Koliko je važno umetnicima na takvim teritorijama da osete da imaju solidarnost kolega iz drugih delova Evrope ili sveta?

Mišel Azanavisijus: Da, važno je da neki umetnici idu tim pravcem, ali svi filmski autori nemaju tu obavezu. Ako niko od filmskih autora ne bi, ja bih išao, neko drugi bi išao. Uvek ima ljudi koji osećaju da treba da idu. Ja sam, kao producent i kao scenarista, pravio film o genocidu, bilo mi je to važno, jer Francuska ima odgovornost za genocid u Ruandi. Niko to nije rekao za Francusku. Napravio sam film o Čečeniji, jer niko pre mene nije, ali mogu da pravim i komedije. Komedije izgledaju kao laki, manje važni filmovi od onih sa snažnim temama, ali mislim da je sve što radite politički. I kada mislite da ne radite politiku - vi je radite. Svi filmovi govore o ljudskim bićima. To je moje mišljenje. Možete govoriti o ozbiljnim temama, o ratu, možete o čemu god hoćete, ali možete to i komedijom. Svi filmovi, na kraju, govore o ljudskim bićima - pokušavamo da razumemo ko smo. Čak i Diznijevi filmovi na neki način… Odrasli smo sa tim filmovima. Ne bih ih uporedio sa religijom, ali to je to kako se mi ponašamo, kako treba da se ponašamo, kako stvari funkcionišu. Kao dete, razumeo sam mnoge stvari gledajući vesterne. Znam da mnoge stvari kako se ponašam danas dolaze od holivudskih vesterna iz 40-ih... Ne mislim da su neki filmovi glupi, a drugi pametni. Ne vidim tako stvari. Ima glupih filmova, naravno, ali to nije pitanje žanra, teme. Možda bi se u ratnoj situaciji neko ko je gledao vesterne ponašao veoma hrabro, a neko ko je gledao mnogo inteligentnih filmova o ratu drugačije. Ne bih pravio hijerarhiju na osnovu žanra. Za mene, kao ljudskom biću, veoma je važno da budeš iskren. Kada pravite filmove, imate dve-tri godine da razvijate karaktere, priču, morate da bude iskreni, morate da verujete u priču. Za mene je veoma prirodno praviti komedije, a onda teške filmove, i opet komedije… To je ono što sam. Ne živim uvek u  komediji, ali ne živim ni samo sa ozbiljnim temama u glavi. Imam mnogo interesovanja i mislim da su i filmovi koje pravim takvi.

-    Da li ste upoznati sa kinematografijama na prostoru bivše Jugoslavije?

Mišel Azanavisijus: Ne tako mnogo. Znam za Emira Kusturicu i Danisa Tanovića. Otkrio sam neke autore ove godine u Sarajevu. Volim filmove Tanovića i naravno, Kusturica je brilijantan reditelj.

-    Možda bi vam se svideli i filmovi autora jugoslovenskog crnog talasa, karakteristični po netradicionalnom pristupu, crnom humoru i kritičkom odnosu prema društvu.

Mišel Azanavisijus: Pokušaću da ih pogledam, pošaljite mi predloge, voleo bih.

-    Kakva bi bila Vaša poruka za mlade autore danas koji su možda u depresiji, razočarani, konfuzni u ovoj krizi, jer u mnogim zemljama film nije dovoljno podržan, kao ni kultura uopšte. Neizvesna je situacija. Kako vidite budućnost umetnosti?

Mišel Azanavisijus: Rekao bih – održite veru! Ljudima će uvek biti potrebne priče, a film je najbolji način da se ispričaju. Možda i najpopularniji način, bilo na platformama ili u bioskopima. Nemojte odustati. Ako ne možete da radite sada zbog kovida-19, iskoristite vreme – gledajte mnogo filmova, pišite, iskoristite vreme za dane koji će doći. To kažem i studentima. Moramo da nahranimo sebe pre nego što ispričamo priče. Hranite sebe književnošću, slikama, istorijom umetnosti, filmom naravno, pokušajte da nahranite sebe najviše što možete - sve će biti korisno kada se vratite poslu.

(SEEcult.org)

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav