• Search form

01.07.2017 | 22:09

Zaleđeni čovek ne sanja – ni u snu!

Zaleđeni čovek ne sanja – ni u snu!

Milorad Stajčić (1977) je diplomirao na FON-u i Akademiji likovnih umetnosti, odsek vajarstvo. U Likovnoj galeriji Kulturnog centra Beograda 2014. godine je izložio deo skulptorskog ciklusa na kojem i dalje radi, pod nazivom Snovi zaleđenog čoveka. U pitanju su hiperrealistične skulpture junaka iz crtanih filmova Volta Diznija.

Svojevremeno je Žan Bodrijar (Jean Baudrillard) govorio o amerikanizaciji sveta kao o diznifikaciji. Pod tom odrednicom je podrazumevao politički, sociološki, estetski i dr. kič kao model društva čiji se poredak zasniva na simulakrumu ničim kontaminirane sreće. Diznijevi likovi promovišu svet lišen  sumnje, nepravde, patnje, smrti…ukratko svet dehumanizovan usiljenom benevolentnošću. Diznilend detinjstvo čoveka predstavlja kao rodno mesto jedne vrste utopije – toliko siromašne autentičnim iskustvima i prezasićene mentalnim konforom da se zapravo doima kao anestezirana distopija. Međutim, šta se dešava kada se ovi prividno naivni junaci,  iz Diznilenda presele u svet koji nas okružuje? Stajčić Šilji, Dabi, Mikiju, Paji i Plutonu dodeljuje uloge koje za njih nisu pisane, čime fikcija dobija na težini u meri u kojoj je stvarnost gubi. Na taj način, fikcija postaje elokventan oblik stvarnosti.

Animirani likovi u umetnikovoj izvedbi gube jednoznačnost i postaju cinični (auto)portreti savremenog globalnog i lokalnog društva. Ovde nisu u pitanju individualni, već tipski portreti socijalnih funkcija i/ili tendencija. Zaleđeni čovek iz naslova izložbe je otuđeni čovek koji se danas prividno kreće u nikad širim sociopolitičkim okvirima, istovremeno ne izlazeći iz domena vlastite imanencije, poput markuzeovskog jednodimenzionalnog čoveka. Iz tog razloga, umetnik  animirane, sterilno-bajkolike junake, koristi kao ,,nešto svestranije” (dvodimenzionalne) zastupnike savremenika/ca. Stajčić ih pritom postavlja u situacije kontrastne njihovoj  bezazlenosti, što proizvodi humoristički efekat.

Tako se recimo u radu Over the rainbow, autor bavi pitanjem prilagođavanja savremenih sociokulturnih tendencija u oblasti seksualnosti i ljudskih prava dečijem poimanju.  Drugim rečima, umetmik preispituje mogućnost neutralizacije donedavno provokativne seksualne orijentacije. Autor se pita da li floskula ,,poštovanje razlika” jednim potezom razrešava sve etičke dileme i da li  ona zahteva doslednost u svim kulturnim registrima (ili je bolje ostati licemeran). Da li se kada se pomenute razlike uvedu u dečiji i porodični domen, one više ne pokazuju tako neupitnim, tako opštim mestom kakvo predstavljaju u svetu emancipovanih (?) odraslih? Ili su naprotiv danas još uvek alternativni oblici porodice/partnerstva na putu da postanu preovlađujući, istiskujući heteronormativnost na margine interesovanja, među ekonomski i/ili duhom siromašne, na primer.

Ovom ciklusu pripada i triptih Jednakiji od drugih, koji predstavlja tri leša Miki Mausa, bele, žute i crne boje. Rad problematizuje rasnu ali i svaku drugu nejednakost, zasnovanu na predrasudama. Rečima Rozi Brajdoti (Rosi Braidotti):

,,Evrocentrična paradigma podrazumeva dijalektiku sopstva i drugog, i binarnu logiku identiteta i drugosti kao motor i kulturnu logiku univerzalnog humanizma. Središnji koncept ovog univerzalističkog stava i njemu svojstvene binarne logike jeste koncept „razlike” kao degradacije. Subjektivnost je izjednačena sa svešću, univerzalnom racionalnošću, i samoregulativnim etičkim ponašanjem, dok je drugost određena kao njen negativan i utvarni dvojnik. U onoj meri u kojoj razlika podrazumeva inferiornost, ona zahteva esencijalistička i smrtonosna prenosna značenja za ljude koji su označeni kao „drugi’’. To su seksualizovani, racijalizovani, naturalizovani drugi, svedeni na ne-sasvim humana potrošna tela. Svi smo mi ljudi, ali neki od nas su naprosto smrtniji od drugih (podvukla D.P.). Budući da je „istorija drugih’’ u Evropi i drugde bila niz smrtonosnih isključivanja i kobnog obezvređivanja, drugi skreću pažnju na problem moći i isključivanja’’.¹

U interpretaciji M. Stajčića „prvog” i „druge’’ otelotvorava ista ličnost. Međutim, samo u prvom slučaju smrt fikciju (belog Mikija) pretvara u realnost, što je predočeno realističnijim likovnim tretmanom. Drugim rečima, jedino njegova smrt zaista deluje (sporadični teroristički napadi u zapadnoj Evropi i SAD, sa par desetina žrtava, više potresaju globalnu javnost od svih ratova i neizbrojivih žrtava u drugim delovima sveta). Ostala dva žuti i crni, predstavljaju tek aberacije, manje-više (ne)uspele kopije ili negative ,,osnovnog”, belog ,,prototipa” ljudskosti. Etos globalizovanog sveta je navodno rasterećen konzervativne politike te zasnovan na kulturnom relativizmu. Međutim, za bele stanovnike/ce Zapada, život je područje neobavezujućih, autofiktivnih identitarnih eksperimenata dok je smrt, iako pažnje vredna, ipak ,,atavizam” – jedino što ih na obavezujući način povezuje sa sopstvenim prethodnicima/prethodnicama i samima sobom. Istovremeno, drugim delovima sveta zapadnjaci ne priznaju istu stvaralačku autonomiju, kao ni dostojanstvo u smrti.

U očima Zapada, ljudi izvana su nekako uvek neposrednije obeleženi zatečenim političkim sistemom, etničkim stereotipima, preživelim vrednostima i sično, nego što su to oni sa Zapada. Oni se samim tim smatraju manje individualizovanim, manje samosvesnim, zbog čega umiru smrću ,,sveobuhvatnijom ali lošijeg kvaliteta” . Drukčije rečeno, oni umiru nepovratnije ali s manje otklona od sopstvenog života, budući da prethodno „nisu bili u stanju” da opravdaju (fikcionalizuju?) svoje postojanje, zbog čega se ono, po zapadnjačkom mnjenju, ne razlikuje mnogo od nepostojanja.

U istu grupu radova spada skulptura po imenu Pluton, izložena u staklenoj vitrini i presečena napola, kako bi se videla njena unutrašnja anatomija, sačinjena od bombona. Na prvi pogled, Pluton referiše na čuvene Herstove instalacije (Damien Hirst) mrtvih životinja, izloženih u staklenim vitrinama sa formaldehidom, koje, po zamisli umetnika, tematski objedinjuje fizička nemogućnost smrti u svesti živih.  Ipak, bez obzira na sličnost, čini se da Stajčić svojim Plutonom ne želi da potcrta poroznu i time zazorno neizvesnu razliku između života i smrti, poput Hersta. Naprotiv, on kao da parodira Herstovu kombinaciju  (i doslovno) mrtve prirode i memento mori elementa. Stajčić prikazuje rad smrti kao jestivu zabavu koja se upražnjava bez ikakvog transcendentalnog obola ili uvida. Pritom, umetnik se disekcijom služi kao metaforom ozbiljnosti naučnog postupka, koji pak primenjuje na „neozbiljan” način: on disecira crtani lik koji po definiciji ne podleže dijalektici spolja-unutra, jer ima isključivo spoljašnjost, čime automatski tu vrstu analize čini bespredmetnom. Takođe, moglo bi se reći da autor na ovaj način ironizuje dekonstrukciju, preovlađujuću analitičku paradigmu, primenjujući je na slučaj u kome, s obzirom da animirani pas nema utrobu, nema šta da se dekonstruiše.

,,Ali dok individualizam nalazi načina da u tipičnim pojedinačnostima prepozna minijaturni vid sveta, ili, kako se to kaže mikrokozam, ,,ironizam” traži beznačajnu i, koliko je to mogućno, smešnu pojedinost kako bi pomoću nje vaspostavio celinu, ne izlaganjem njene sadržine kojim se njene razmere uvećavaju, nego oslonivši se na čaroliju koja trenutno deluje i prizivajući aluzivne moći rasuđivanja. Ako želimo da pravilno ocenimo ono što on kaže, stvari ne treba da posmatramo sa stanovišta ambicioznih pojedinačnosti na čiji nas račun on zasmejava. Pojedinost je, uistinu, pre zabavna nego smešna, i kao što na ovome svetu ništa nije bezgranično, tako ništa nije ni potpuno bezvredno: jer ironiji je svojstveno da istovremeno tvrdi da je svaka stvorena stvar pozitivna i nesavršena. Gotovo ništa ne zaslužuje prezir, ali ni gotovo ništa nije neophodno. Humor kaže da ništa nije nezamenljivo, ali se griža savesti protivi tom shvatanju jer je za nju sve nezamenljivo: ironija miri grižu savesti sa humorom i zaključuje da ništa nije ništavno, iako je sve ništavno”.²

U savremenom društvenom kontekstu, čini se da ništa nije bezgranično ni nedohvatno, pa ni smrt. Donedavno je smrt igrala presudnu ulogu u individualnom samosvešćivanju. Danas je upravo suprotno, smrt se kao kod Stajčića, nenametljivo provlači kroz (ne)svest savremenika/ca, pomaljajući se samo kao ,,slučajni” nusprodukt kulture (prinudnog) uživanja. Tako shvaćena smrt ne poseduje eshatološku dimenziju, budući da se nalazi sa ove strane nemogućnosti samosagledavanja.  Zbog toga umetnik ovde progovara o smrti poigravajući se njome, puštajući da njena aktuelna nemuštost te ,,irelevantnost”, baš kao i nemuštost potencijalne publike (pred njom), dođe do punog izražaja.

Konačno, dominantnu skulptoralnu grupu ovog ciklusa čine dve skulpture Šilje i Dabe, u nešto većim dimenzijama od prirodnih, pod imenom Placebo. Šilja, obučen u svešteničku odeždu, pričešćuje Dabu koji nosi policijsku uniformu. Originalno ime Diznijevog Šilje je Guffy, što bi se moglo prevesti kao Glupavko ili Šeprtlja. A Daba (Pete) je u Diznijevom svetu lik kriminalnog mentaliteta. Imajući to u vidu, ove dve skulpture posmatramo kao dve sarkastične, alegorijske figure, koje insceniraju situaciju u kojoj Glupost blagosilja Silu. Duhovna i svetovna vlast se međusobno dobro slažu i podupiru s obzirom da se nalaze na istom zadatku podjarmljivanja ljudskog duha.  

One se služe različitim sredstvima kako bi došle do istog cilja – poniznog građanstva koje treba da što manje bude u stanju da razlikuje državu od crkve.  U te svrhe Glupost posvećuje Silu, a Sila zauzvrat obezbeđuje Glupost. Skladan spoj dva neprikosnovena autoriteta, uprkos svom lokalnom tonu, ipak ima univerzalan domašaj. Hrišćanski, muslimanski, korporativistički, velnes, ekološki…fundamentalizmi uvek igraju na kartu samoskrivljene žudnje za sigurnošću.  Izvesnost dobra ili zla je roba koju fundamentalisti raznih boja prodaju u različitim pakovanjima, „za sve ukuse”, političke korektnosti radi (sic!).

U ovom slučaju crkva tj. pravoslavna dogma predstavlja simbolički kapital a policija ili državni represivni aparat se stara da se  duhovni, intelektualni, moralni život zajednice održava unutar jasno omeđenih granica slobodno izabrane neslobode. Svečani čin euharistije vernike/ce stavlja pod duhovno starateljstvo crkve baš kao što ih policijska ovlašćenja stavljaju pod nadzor države. Umetnik ovde prezentuje sliku vlasti čiji su svi građani/građanke podanici i dužnici a koja ne odgovara nikome, budući da je „svaka vlast od boga”.

Posmatrani u celini, ovi radovi sačinjavaju promišljen, humorom protkan izazov rutinerskom poimanju egzistencije. Iako autor preuzima morfologiju pop arta, njegove skulpture ne neguju estetiku lažne neutralnosti i kvazisuptilne ironije, tako karakteristične za pop art ostvarenja. Naprotiv, on otvoreno poziva na suočavanje sa društvenim i kulturnim  kontradikcijama i kontraindikacijama ovovremenih lekova za dobar život.

¹Rozi Brajdoti, Posthumano, Fakultet za medije i komunikacije, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2016,

²Vladimir Jankelevič, Ironija, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 1989, 163 - 164.

Dušica Popović, istoričarka umetnosti

  • 21.04.2023 | 10:00

    Muzej Slavonije Osijek, Trg Svetog Trojstva 6, Osijek

    MUO U SLAVONIJI - SLAVONIJA U MUO - izložba iz četrnaest zbirki Muzeja za umjetnost i obrt Zagreb (20.4.2023.-20.4.2024.)

    autor koncepta izložbe: Miroslav Gašparović ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt

    kustosice izložbe: dr. sc. Marina Bagarić i Adriana Belay

    autori/ce izložbenih dionica i tekstova o zbirkama: dr. sc. Antonia Došen, Miroslav Gašparović, Dunja Nekić, dr. sc. Iva Prosoli, Koraljka Vlajo, Antonija Dejanović, Jasmina Fučkan, dr. sc. Vesna Lovrić Plantić, Andrea Klobučar, dr. sc. Arijana Koprčina, dr. sc. Marina Bagarić, Sandra Kandučar i dr. sc. Vanja Brdar Mustapić

    https://www.muo.hr

    28.10.2023 | 10:00

    Moderna galerija, Cankarjeva 15, Ljubljana

    VEDNO NA VOLJO - Feministične pozicije v vizualni umetnosti iz Slovenije - razstava (27.10.2023.-14.4.2024.)

    Lina Akif

    Zemira Alajbegović

    Milijana Babić

    Mirjana Batinić

    Urban Belina

    Saša Bezjak

    Vanja Bućan

    Vesna Bukovec

    Jasmina Cibic

    Lea Culetto

    Ana Čigon

    Eclipse

    Elena Fajt

    Andreja Gomišček

    Olja Grubić

    Marina Gržinić

    Dejan Habicht

    Đejmi Hadrović

    Ida Hiršenfelder

    Hiša na hribu

    Maja Hodošček

    Tjaša Kancler

    Jasna Klančišar

    Andrea Knezović

    Tatiana Kocmur

    Neven Korda

    Mankica Kranjec

    Anka Krašna

    Rok Kravanja

    Meta Krese

    Tanja Lažetić

    Agate Lielpētere

    Aprilija Lužar

    Dušan Mandič

    Lela B. Njatin

    Daniel Petković

    Jovita Pristovšek

    Tadej Pogačar & P.A.R.A.S.I.T.E. muzej sodobne umetnosti

    Urška Preis

    Marija Mojca Pungerčar

    Maruša Sagadin

    Duba Sambolec

    Simona Semenič

    Mojca Senegačnik

    Zvonka T Simčič

    Nataša Skušek

    Maja Smrekar

    Alenka Spacal

    Saša Spačal

    Zora Stančič

    Aina Šmid

    Ajda Tomazin

    Jasmina Založnik

    Lana Zdravković (KITCH)

    Nada Žgank

    kustosinja: Martina Vovk

    kustos asistent: Kristjan Sedej

    http://www.mg-lj.si/si/razstave/3820/vedno-na-voljo

    10.11.2023 | 15:00

    Dom Jevrema Grujića, Svetogorska 17, Beograd

    NEBESKI MILIĆ - izložba povodom prvih 30 godina stvaralaštva Milića od Mačve i 90 godina od rođenja umetnika (9.11.2023.-30.4.2024.)

    http://www.domjevremagrujica.com

    02.12.2023 | 09:00

    Pomurski muzej Murska Sobota, Trubarjev drevored 4, Murska Sobota

    FRANC KOŠAR - razstava (1.12.2023.-14.4.2024.)

    https://www.pomurski-muzej.si

    03.12.2023 | 10:00

    Muzej Jugoslavije, Mihaila Mike Jankovića 6, Beograd

    JEŽEVA KUĆICA - IZMIŠLJANJE BOLJEG SVETA - tematska izložba, prema poemi Branka Ćopića (2.12.2023.-30.4.2024.)

    http://www.muzej-jugoslavije.org

    09.12.2023 | 09:00

    Muzej Vojvodine, Dunavska 35, Novi Sad

    STAKLO - interdisciplinarna izložba (8.12.2023.-1.4.2024.)

    autori: arheološkinja mr Tijana Stanković Pešterac, istoričarke umetnosti ma Aleksandra Stefanov i ma Dragana Garić, etnolozi dr Tatjana Bugarski, mr Katarina Radisavljević i Bogdan Šekarić, istoričarke Veselinka Marković i Milkica Popović, umetnica dr Mirjana Blagojev

    https://www.muzejvojvodine.org.rs

    09.12.2023 | 10:00

    Muzej sodobne umetnosti Metelkova, +MSUM, Maistrova 3, Ljubljana

    ALEKSANDRA VAJD: OD ZNOTRAJ DOL IN OD ZGORAJ - pregledna razstava (8.12.2923.-5.5.2024.)

    kustosa: Ana Mizerit, Michal Novotný

    http://www.mg-lj.si/si/razstave/3841/razstava-aleksandra-vajd-od-znotraj-dol-in-...

    15.12.2023 | 10:00

    Narodni muzej Srbije/Kabinet grafike, Trg Republike 1a, Beograd

    RADONIĆ SAM. IZBOR CRTEŽA NOVAKA RADONIĆA - izložba (14.12.2023.-13.10.2024.)

    http://www.narodnimuzej.rs

    16.12.2023 | 10:00

    Galerija Prirodnjačkog muzeja, Mali Kalamegdan 5, Beograd

    BILJKA KAO ZAČIN. U CARSTVU BOJA, MIRISA I UKUSA - izložba (15.12.2023.-30.6.2024.)

    autor: dr Uroš Buzurović

    https://nhmbeo.rs

    28.12.2023 | 12:00

    Istorijski muzej Srbije, Trg Nikole Pašića 11, Beograd

    ORAO, LAV I KRIN - HERALDIKA SREDNJOVEKOVNIH SRPSKIH ZEMALJA - gostujuća izložba Muzeja Republike Srpske iz Banjaluke (27.12.2023.-30.3.2024.)

    http://imus.org.rs

Video
15.03.2024 | 17:08

Izazovi projektnog finansiranja nezavisne kulture

Predstavnici nezavisnih scena Hrvatske, Srbije, Slovenije, Severne Makedonije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore govore u video intervjuima o problemima i izazovima projektnog finansiranja, specifičnostima u tom pogledu u svojim sredinama i